Glavni meni

Plöckenpass kad mu vreme nije

Započeo megaidiot, 02 April, 2017, 00:42

0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

megaidiot

2016. April mesec, prolece, otoplilo.

Ideja je bila da pobegnem sa posla u dva i tako zajebem prosecnog austrijanca koji ce pobeci u tri i doprineti kolapsu saobracaja na autoputu kroz grad. Dok oni naprave svoje lepo organizovane kolone vozila koja idu 40kmh bicu vec u Gracu - google kaze da mi treba dva i po sata od Beca, a obicno vozim brze od googla.

Naravno, dva se pretvorilo u cetri + koliko treba da se presvuce iz civilne u moto opremu u klonji na poslu + spakovati nazad torbu pa sve na motor = jako dugo provacenje kroz lepo organizovane kolone vozila koja idu 40kmh. Posto idem znacajno brze od kolone, racunam da ako me ne ubije neki jugovic kad odluci da menja trake bez migavca i dalje stizem do Tolmezza pre mraka kao sto je i planirano.

Realno, neki striktni plan i nije postojao, dan ranije sam obisao alpentourer i video da je masa puteva jos zatvorena, ali da postoji dovoljno otvorenih da se napravi prolaz od granice sa Italijom do severa Austrije, negde do Gmundena i usput obidje dosta lepih puteva, pa nazad - ima da se vozi ceo dan, mozda i dva, ali mogu da izvedem sve bez da uzimam slobodne dane. Zato je trebalo doci do Tolmezza u neko dogledno vreme da bi se naspavao za sledeci dan. Odlicna ideja, samo malo ispred svog vremena.

Vrlo brzo sam video da sam se jako zajebao i da su ti zatvoreni putevi zatvoreni sa razlogom. Nisam primecivao vetar dok je bilo guzve, ali kako se saobracaj rascistio, tako sam shvatio da vetar pici do jaja. I da je jako hladno. Dzaba 'aktivni' slojevi odece (onaj ni najjeftiniji, ni najskuplji paket iz luisa - ima na kutiji sliku coveka kome nije hladno) kad se prsti smrzavaju u letnjim rukavicama. Razmisljam da li da stanem sad i da navucem i sve civilno i svu opremu sto imam ili da cuvam to za kasnije - ako sad ispucam sve sto imam mozda mi bude bolje, ali onda necu imati nista ako postane jos hladnije, a toplije biti nece.

Primecujem da mnogo lakse sustizem svabe, a oni na ovom autoputu ne voze sporo. Gledam, iza krivine se povlaci suma i otvara prelep, snegom pokriven pejzaz. Lici na predlog slike za razglednicu, koju bi odbili zato sto je kroz zimsku idilu napravljen auto put. To nazalost nisam ni slikao ni snimio kamerom jer sam se usro. Kroz taj zaista divan prizor siba vetar i nosi sneg na put. Izgleda kao da iznenada pocinje i prestaje da pada, a kad pada ides u stranu - i izgleda da to traje vec neko vreme posto u desnoj traci ima nanosa, kamioni usporili, svako malo prelaze po malo u levu traku. Uglavnom niko ne vozi preko osamdeset. I tako skoro do Graca.

Stajem na pumpi posle Graca (ili pre zavisi odakle se ide) i shvatam da sam opet stao na istu pumpu na koju uvek stajem kad sam na ovom putu. Kad nemas pokazatelj za gorivo onda sipas po kilometrima sa dobrom rezervom, tako da ce pre biti zato, nego da su napravili pumpu na idealnom mestu. Velika pumpa, ima i dva restorana i nekoliko ogromnih parkinga i hotel, sta li je. Tu su uvek smesteni neki omladinci, sportisti, jebemliga sta su, ali uvek su tu. Valjda nisu stalno isti, nego ih menjaju.

Mene naravno jedino zanima gorivo i aparat za susenje u klonji - zapravo glorifikovani kalorifer montiran na zid, najkorisniji uredjaj ikada. Nakon grejanja, opet je sve super, cak ni mrak jos nije pao, sunce je nisko ali je jos uvek tu. Sipam gorivo i spustam se na donji parking da pokusam da slikam nesto pametno, oblacim manje vise sve sto imam od odece ispod jakne. Primecujem da me oni omladinci sportisti posmatraju sa terase hotela, verovatno se cude i pitaju sta radi ova budala ovde po ovoj zimi, i ja se cudim njima i pitao bih ih isto.







megaidiot

Teram dalje prema Villachu, vetar se smirio, nema snega na putu, nema saobracaja, sunce zalazi iza planina i sve lagano menja boje, od narandzaste po ivicama vrhova preko ljubicaste do tamno plave u dubokoj senci. I pored toga sto mi je jasno da se sa uglom pod kojim suncevi zraci pogadjaju atmosferu menja boja svetla zbog refrakcije razlicitih talasnih duzina komponenti svetla, za mene je i dalje svaki zalazak sunca, pogotovu dozivljen na motoru, magican. Prelepo, osim sto je jebeno hladno.

Granica sa Italijom izgleda kao prolaz pored parkinga za kamione i osim njih zive duse nema. Noc je pala, detalji van puta su u mraku, ali i dalje vidim obrise planina, nebu je trebalo jako dugo da sasvim izgubi boju, postane potpuno crno i sakrije i planine i sve sto nesretni transalpov far ne moze da osvetli.





Pre iskljucenja sa autoputa stajem na brzinu do autogrilla da se osiguram, uzimam nesto pakovano sto lici na sendvice i pivo (kozel, sve jedno je, mogu da biram sta god hocu posto sve ima jednako nenormalnu cenu), jasno je da ne stizem do smestaja pre nego sto se sve prodavnice ili kafane zatvore.

Ubrzo opet stajem, na naplatnoj rampi ulazim u jako konfuznu komunikaciju sa automatom za naplacivanje putarine. To traje. Da nije bilo gluvo doba bez saobracaja, napravila bi se kolona iza mene. Nekako iz sedamdesetog pokusaja automat cita tiket i otvara se kantica za primanje para. Automatizacija u Italiji je dostigla nivo da su automati efikasni koliko i Italijanski sluzbenici. Ubacujem tacno koliko trazi i ni cent vise da se ne zabroji i ne resetuje opet i teram dalje. Tokom svih ~450km pokazivac temperature se nije pomerio iz krajnjeg levog polozaja.



Stizem do Tolmezza, smestaj je na 'levoj' strani magistrale, ali ja to ne znam i odlazim 'desno', u naselje. Naivno racunam da cu da pitam nekoga, pa cu se vec snaci. Naravno nigde zive duse nema. Vozam uskim ulicama do, nadam se, centra. Osim sporadicnog ulicnog svetla nema nikakvih tragova zivota. Kod crkve mi u susret dolazi mali fiat, masem mu da stane, ali ne staje. Psujem mu mater, pa gledam gps, telefon, google maps, vidim da sam se zajebao i krenem nazad. Posle par ulica vidim taj isti mali fiat kako se parkira unazad u garazu ispred kuce. Ako su zombiji opustosili selo, ovoga su preskocili. A koliko mu treba da se uparkira pretpostavljam i zasto.

Stajem ispred kapije, ako hoce da je zatvori mora da naleti na mene. Prilazi covek kapji, usro se. Ide polako, ostavio svetla na autu da gore. Ja najljubaznije objasnjavam sta trazim, dajem mu u ruke i gps i telefon i rezervaciju na papiru, samo da upre prstom gde treba da idem. Kad je shvatio da nije u opasnosti matori se opustio i poceo da objasnjava polako, pa se zbunio, pa je to trajalo i trajalo i trajalo.



Na kraju se zahvalim dobrom coveku, poslusam ga i odem gde treba. Srecom gazdarica jos budna, na brzinu ubacujem stvari i placam odmah da je ne jurim sutra. Smestaj nikad bolji, za te pare (mislim da je bilo oko 20e). Jeste na farmi, malo dalje od svega, cuje se stoka malo, ali "soba" je ogromna i ima sve potrebno i za vise ljudi i za vise dana, a najvaznije - ima tus i toplu vodu. I tako nakon extremnog podgrevanja pod tusem i stavljanja sve elektronike da se puni, krkam onu pakovanu hranu sto lici na sendvice i srcem kozel znacajno hladniji nego iz frizidera i kapiram da je plan blago preambiciozan, kakav kurac Gmunden, realno je da pokusam da picim sutra na sever i istok dok sunce greje, pa kad vidim da cu da se smrznem, pobegem na najblizi od tri autoputa kuci.


megaidiot

Budi me sunce sa prozora. Tek po koji oblak na nebu. Napolju je hladnjikavo, ali suncano.

Potpuni mir, tisina, nigde nikoga, samo gazdaricin keric njuska transalpa. Pokusava da shvati zasto su japanci napravili magare na dva tocka. Glupo mi da mu kazem da je domaci proizvod, made in Italy, moze i sam da procita sa rama. Rano je i ne zuri mi se, pustam sunce da podgreje sve sto treba da podgreje i na meni i na putu. Nije da ne osecam posledice jucerasnjeg smrzavanja, ali nista mi ne fali, a ni magare se ne buni. Polako se pakujem i odgadjam paljenje motora sto duze mogu, necu da poremetim mir i tisinu oko mene. Da nisam prestao da pusim seo bih na prag i zapalio i polako apsorbovao jutro. Tako covek izgleda ozbiljno, kao da je u dubokoj kontemplaciji, bez cigare izgledam kao izgubljen slucaj koji zvera ispred sebe, bezumno.





Krecem polako, gps se zbunio kao i juce, ali sada mi i ne treba. Znakova ima dovoljno, a od opcija imam samo put kojim sam dosao i kojim bih nastavio da nisam stao tako da se ne mogu zajebati. Sipam gorivo i preskacem dorucak, bolje da jedem u kafani kasnije nego na pumpi ranije. Ideja da se noci u Italiji, a zatim odmah vrati nazad u Austriju zvuci potpuno idiotski, ali s obzirom da je smestaj bio jefiniji nego Austrijski, ovako u rutu ubacujem Plockenpass koji bi teze ubacio u neke buduce rute. Za ljude koji dolaze od Slovenije kada su svi putevi otvoreni postoji mnogo lepsih nacina da vide ovaj kraj, na zapadu su dolomiti, do njih ima nekoliko super zanimljivih puteva. Ali sad su uglavnom zatvoreni.





Do prelaza je odlican put usecen izmedju planina, blage krivine, saobracaja skoro da i nema, a preko reke ima nekoliko zanimljivh mesta koja nazalost nisam obisao. Predeo prelep, sve vreme se vozi uz reku dok ne krene sam uspon. Sa italijanske strane ima desetak 'terasa' - teras napred, obrnes za 180 desno, teras napred, obrnes za 180 levo i tako do vrha. Okolina se ne menja drasticno kako se penjem, ali sa visinom se otvara pogled na planinske vrhove svuda unaokolo. Ne znam sta tacno gledam i sta se sve vidi sa puta, ali izgleda fenomenalno. Jedino sto je hladno i ima malo snega sa strana puta, topi se i curi niz put koji vise nije toliko dobar kao na pocetku uspona, ali nista mu ne fali. Krece blaga paranoja, vrtim kroz glavu kako i po suncanom zimskom danu u aprilu moze da se napravi tanak sloj leda, pa nesto ne zurim. U principu se brinem bez ikakvog osnova, ipak je dovoljno toplo, a i da se malo skrljam u sred sam civilizacije. Ali kao ajde bolje da brinem nego da se zalecem.





Sam prelaz je tu jos od praistorije. Naravno, Rimljani su prvi napravili nesto sto lici na ovaj put, a poslednje promene je doziveo u prvom svetskom ratu i ostatci tada napravljenih bunkera mogu da se vide uz put. Posto nisam preterano obrazovan ne pravim veliku razliku, iskreno nisam siguran da znam u sta gledam, ali mi se jako svidja sve sto vidim, a posebno sto su terase puta jako blizu tako da moze da se vidi kuda vodi put gore sa leve strane u trenutcima dok sa desne strane iza ograde nema nicega, samo planincine u daljini. A kako se pentram dalje, vrhovi planina su sve blizi, ono sto je odozdo bila mutna fleka postaje jasno definisan kamen, utisak je da mogu da ih dohvatim koliko su blizu. Kad si daleko, sve deluje kao naslikano, kao pozadina za film, poslednji plan u vidnom polju. Potpuno nerealno. A onda vozis po toj nerealnoj slici i postajes deo iste. Srecan sam, uz cudnu kombinaciju odusevljenja i postovanja koja me uvek pukne na ovakvim mestima.







U susret dolazi po koje dostavno vozilo i po neki lokalac, usput prolazim par ozbiljno zatvorenih kafana. Daske na prozorima i katanci, cekaju sezonu i turiste. Na samom vrhu je granicni prelaz sa Austrijom, nekoliko jos ozbiljnije zatvorenih kafana i par kuca koje valjda sluze ostatcima administracije, ako je uopste ima. Gledam na sat, rano je jutro. Hteo bih da stanem da doruckujem, ali sam izgleda poranio par meseci.



Odmah iza ostataka granicne rampe put ulazi u kockasti tunel. Nakon tako divnih prizora i krivina, potpuna promena - vozim nizbrdo kroz betonsku kocketinu i trudim se da zadrzim razumnu brzinu, a da ne kocim previse. Odozdo se neki kamper muci polako uzbrdo. Ima i ogranicenje brzine, nedostizno i za njega i za mene. Opet se javlja paranoicni deo mozga. Da li je prijateljska procena "ne moramo da menjamo sad plocice, mozes da vozis jos par iljada bez razmisljanja" bila prijateljska ili procena ili samo bez razmisljanja? Zasto je ker njusio motor? Kerovi vole antifriz, da ne curi govno? Da ne curi nesto drugo? S druge strane ovo je uzivancija, kao voznja u lunaparku, samo sa motorom, mozda bi trebalo da osinem po gasu i vidim kako ce da se zavrsi. Do kraja tunela ostajem zbunjen izmedju odluke da dodam gas i uzivam ili da se userem i jako usporim. Sada potpuno razumem podeljene licnosti i bubnjare, ume da bude konfuzno, ali i jako zabavno.



Nakon izlazka iz kocketine je znak "Dobrodosli u Austriju" sa cenom vinjeta, nekoliko ozbiljno zatvorenih kafana, prelepo jezero pored koga nazalost ne stajem, zatim nesto sto moze biti groblje i/ili spomenik, izgleda zanimljivo. Usporavam, ali se nepismen ne zaustavljam, nego picim dalje. Put postaje znacajno losiji i ni blizu interesantan kao Italjianski deo. Spustanje do Mauthena ima nekoliko lepih serprentina i onda se i okolina i put smiruju. Vise ne vozim planinski prelaz. Ovo su putevi koje lokalci koriste svaki dan, a i jutro vise nije toliko rano, poceo prevoz robe i dobara. Malo razocaran u Austrijsku stranu prelaza odlucujem da ne stajem u Mauthenu nego da doruckujem na Dravi, u Oberdrauburgu.











megaidiot

#3
Put odrzavan, dobar, okruzen sumom, planinskim vrhovima u daljini. Lepa opustena voznja, prodje za cas. Prelazim most na Dravi i stajem na raskrnici sa koje bih zeleo da odem levo, na Grossglockner, ali je tamo tek ledara i zatvoreni putevi i nema nista od toga za sada. Desno je Spittal An Der Drau i generalno blaza klima, pa idem tamo. Jos sa mosta vidim piceriju Trieste, Gasthaus ovaj, restoran onaj, sve zatvoreno.







Odmah posle skretanja stoji natpis Imbiss, to mu dodje 'snacks', a ustvari znaci rostilj/fastfood. Nije prava kafana, ne deluje da je otvorena, ali nije ni ozbiljno zatvorena.
Nesretna zena koju tamo zaticem izgleda kao da je tek ustala, nevoljno otvara kuhinju, stavlja kafu i sebi i meni. Porucujem kobasice i krompir, sta bi drugo porucio u ovom kraju. Posle shvatam da je to otprilike i sve sto sluze, u nekoliko varijanti - sve zajedno, porcija bez krompira ili bez kobasica. Srcem kafu i shvatam da sam se smrzao i da je toplo samo pod suncem pa se premestam u nepostojecu bastu na sunce.

Uskoro se niodkuda pojavljuje jedan, a zatim jos jedan starac, ubrzo i treci stize na biciklu. Sedaju u nepostojecu bastu, pod sunce i dobijaju po kriglu piva. Deluju zadovoljno. Crte lica, gestikulacije, ton, naglasak, nista nema veze sa Austijancima koje znam u Becu. Izgledaju i zvuce kao Slovenci koji su naucili nemacki. Pridruzuje im se konobarica, i ona izgleda i zvuci kao Slovenka. I okolina jako podseca na Sloveniju. I piju pivo ujutro kao matori Slovenci. Da se nisam ja zajebao i otisao u pogresnom smeru?



Klopa je bila sasvim ok. Realno, treba se bas potruditi pa zajebati rostilj kad je meso kako treba i kad sam gladan. Vidim da su matorci usli u neku ozbiljnu razmenu misljenja sa konobaricom pa odnosim tanjire do sanka i placam da ih ne prekidam, a i da ne cekam bezveze. Jedan od njih kaze kako sam lepo vaspitan i sigurno nisam Austrijanac. Slabo ga razumem. Gledaju tablice, BG ih asocira na Bugarsku, ne znaju za Srbiju, ali znaju za Jugoslaviju. Onaj na biciklu je vozio motor dok je bio mladji. Pre nego sto krenem jos jednom gledam gps da proverim da nisam ja ipak u Sloveniji, slikam malo reku i palim dalje.



Put prema Spittal-u je savrsen za posle zdranja, moze da se vozi lagano sa pola mozga, sve kroz dolinu, krivina skoro da i nema, prosto izaziva coveka da ide mnogo preko ogranicenja ili da drema. Meni odgovara da se malo ugrejem pod suncem, samo pazim na lokalce, neki su prespori i ne gledaju oko sebe, neki jurcaju kao nenormalni.

Skrecem desno na pola puta, hocu da vidim Weisensee, jezero koje sigurno necu ubaciti u neku sledecu rutu kada se otvore zanimljivi putevi. Kako se sklanjam sa nazovi glavnog puta, tako se opet pojavljuje sneg sa strana, ali sada predstavlja samo ukras. Put ima nekoliko lepih krivina pre nego sto se zavrsi u vikend naselju. Stajem na oznaceni parking da bih shvatio da sam previse daleko od jezera, ne mogu i necu da pesacim da bih slikao. Zalazim medju vikendice, prolazim pored znaka 'privatno vlasnistvo' i stajem u necijem dvoristu na bas dobrom mestu da slikam jezero.

U celom naselju nisam video jednog coveka. Ni psa, ni macku, ni misa. Slikam brdo preko puta, nesto sto lici na ski stazu. Lepo je, ali pusto. Ovde se neko jako potrudio da uredi prirodu tako da izgleda i ponasa se tacno kako odgovara coveku, odnosno Austrijancu. Ali nema nikoga. Malo je nelagodan osecaj, tisina ovde nije prijatna, vise je sablasna.
Sa druge strane, ako neko posmatra mene i vidi tablice sigurno misli da su cigani poslali izvidnicu da vidi da li ima nesto vredno da se odnese.





Malo razmisljam i kapiram da je hladno, posebno kad dune vetar. Mozda je bolje da Hermagor i jezero juznije ostavim za drugi put. To je blizu 'offroad' prelaza izmedju Austrije i Italije i sigurno cu doci da to provozam nekom prilikom. Umesto da se spustam na jug do sledeceg jezera pa se vracam severno i izadjem na onaj isti put sa kog sam se iskljucio da bih video ovo jezero, samo znacajno istocnije, iza Milsttater jezera, bolje da sad sve to odjebem i odmah se vratim na glavni put.
I pored toga sto nije bas katastrofalno hladno, ne biva mi toplije, a dan polako odmice.



misa-pei

Država je najveći neprijatelj naroda

Boban_m


balcan girl

kad èitam taèno vidim sebe kao kretena koji kreæe za salzburg one prve godine kad sam isla u posetu u glupoj nadi da ako je u srbiji proleæe sigurno je i tamo i doèeka me sneg preko kolena i smrznem se ko pièka :D :D jebalo me kalendarsko proleæe u austriji :D :D
UNTIL YOU DIE, LIVE!!!

goranvojska


megaidiot

hvala.
nemam foto aparat, slike sa telefona su nekad pristojne, ali uglavnom sranje, pa uglavnom skidam slike sa kamere.
Citat: balcan girl poslato 02 April, 2017, 04:38
kad èitam taèno vidim sebe kao kretena koji kreæe za salzburg one prve godine kad sam isla u posetu u glupoj nadi da ako je u srbiji proleæe sigurno je i tamo i doèeka me sneg preko kolena i smrznem se ko pièka :D :D jebalo me kalendarsko proleæe u austriji :D :D
e bas to, ali ne bi bilo zanimljivo drugacije.  [rofl]

megaidiot







Vracam se nazad na put do Spittal-a, cak ni ne palim kameru do grada. Ni on nije preterano zanimljiv, idem prema Millstattu i istiomenom jezeru. Put ide uz samo jezero. Primecujem saobracaj prvi put danas, table iz Salcburga, Beca, turisti. Nemam problem sto idem polako posto uzivam u fenomenalnom pogledu.



Razmisljam da je trebalo duze spavati, malo jesti pre polaska, krenuti kasnije, tako se manje smrznuti i sacekati sa drugom klopom, neko bi rekao ruckom, ovde. Ali jebiga, jutros nisam ni mislio da cu proci ovuda. Tesko je napraviti zaista dobar plan ako nemas plan od koga bi poceo da pravis dobar plan, zato se ne treba opterecivati. U principu volim da imam neke tacke postavljene na vreme, glupo je po zimi nocu traziti smestaj u zemlji u kojoj ni danju ne otvaraju vrata nepoznatima, a do tamo moze i da se improvizuje.

Put uz jezero je, iako lep, nekako previse civilizovan. Stajem na mestu gde bih se pojavio da sam isao prethodno planiranom obilaznom rutom i poveravam gde je skretanje ka severu prema Tamswegu, da se slucajno ne zajebem. Ti putevi bi trebali da budu zanimljivi i doteraju me na 2/3 originalne "planirane" rute.







Sa velikom paznjom i koncentracijom nastavljam dalje i ladno prolazim skretanje. Prolazm pored dva manja jezera i jos uvek ne shvatam da sam se zajebao. Lepo mi je, razgledam okolinu. Shvatam da sam tamo gde nisam hteo da budem kada po znakovima i gps-u vidim da imam opciju da udjem u Villach ili da udjem u Villach, a ja necu ni jedno ni drugo. Srecom, ima neki putic da preprecim do sela Himmelberga, pa onda mogu odatle na sever, na put koji sam promasio.

Skrecem sa glavnog puta u sumu, asfalt je, ima dve pristojno siroke trake, ali je ispucao i u rupama. Nakon dve krivine vidim sta sam otkrio, sa desne strane sve sto raste se nadvilo nad put, sa leve tece reka, kao slikano. Put krivuda i svaki metar je uzitak za provozati, potpuni kontrast od monotone usluzno-turisticke magistrale sa koje sam dosao. Kroz sumu je znacajno hladnije i put je skoro svuda mokar. Presrecan sam sto sam se zajebao i sibam kroz sumu sve do prvih naselja. Put postaje pitomiji, ali i dalje jako zabavan. Koliko ima ovakvih sjajnih bezimenih puteva koje znaju samo lokalci i koje ostali vide ako promase put kojim su hteli da idu?

Uzivancija do kraja, do "T" raskrsnice gde stajem da odlucim da li ici na sever ili na istok. Sever znaci da pokusam dalje lokalnim putevima skroz do Gmundena i autoputa, usput po neki moze biti i zatvoren, istok znaci ajmo kuci. Sever je daleko i hladno je. Judenburg je relativno blizu, a odatle 'srednjim' autoputem mogu biti kuci relativno brzo.







Odluka je pala skoro jednoglasno od svih stanovnika u mojoj glavi, jedan se samo bunio sto nece videti Turacherhoche i put do tamo, ali i on je bio gladan i smrzao se, pa nije preterano srao kada sam produzio ka autoputu.



Prolazim Judenburg i ne nalazim nikakve tragove koji bi opravdali ime mesta, a mozda ih bas zato i ne nalazim. Cuo sam da tu ima moto otpad, ali ni to nisam video. Razmisljam da je pametno zabosti neki veci supermarket pre nego sto se svi zatvore i jesti nesto. Sve resava kratka pauza u Spielbergu. Na parkingu ispred marketa zderem lebac, sir i salamu i pokusavam da spakujem sve kupljeno u kofer. Srecan sam, cak i klosaru ispred marketa ostavljam nesto sitno. Hocu da vidim stazu i 'enduro park', ali masim i to skretanje, sto naravno prekasno shvatam.

A onda autoput, klasika, teraj koliko se moze, posto transalp i ne moze bas mnogo preko legalnog ogranicenja, a kamere mogu da me slikaju koliko hoce. Magare se lako dotera do konstruktivnih granica i onda nema dalje, odvrnem sve sto ima i to je to - meditacija, gledam kako svet prolazi pored dok se masini rapidno skracuje zivotni vek zarad par sati manje na autoputu. Serem, trudim se da ne idem preko 7000, lazem sebe da tako cuvam motor. Ni vetar ni smrzavanje nije problem kad sibam kuci. Kako se priblizaivam Becu tako biva toplije, osim na onoj ledini kod Wiener Neustadta gde vetar nosi sitnu decu i leti i zimi. Po Becu ljudi setaju u kratkim rukavima, a meni je jos hladnije kad ih vidim.





Zuri mi se gajbi da se zgrejem, ali vozim polako kroz grad, paranoicno. Van grada me zabole, ja sam turista na putu. Jeste sumnjiva godisnja vinjeta, al kupio sam greskom godisnju, zeznuli me, ne znam jezik. Po gradu vec moze biti zajebano ako me zaustave, a najranjiviji sam ujutru pri odlasku na posao, pri isparkiravanju i zato se uvek postuje procedura posmatranja okoline pre prilaska motoru. Dok sluzbeno lice ne poveze moje mesto stanovanja sa vozenjem ne-austrijskih tablica, mogu da se pravim lud i slobodan. I tako lud i slobodan i stizem do gajbe, samo ubacujem sve stvari i gledam kako da se zgrejem, tek posle kafe i pola sata odledjivanja ispred grejalice dolazim k sebi i rasturam stvari dalje.

Iako sam odabrao potpuno pogresno vreme da se vozam po planini i nisam otisao sa juga na sever u jednom danu, ipak sam video svasta zanimljivo i provozao dosta puteva, nekoliko zaista lepih i usput se smrzo ko picka. Realno sam mogao i da izvezem sve, ne bih crkao od zime, ali ako bih se razboleo propustio bih odlazak kuci do Beograda sledece nedelje i prepricavanje ovog puta uz rostilj i brusenje klema od akumulatora na drugarovoj nindzi koja se terminalno ugasila kako je prosla kroz kapiju u dvoriste, ali to je vec neka druga prica.


tesha


Mil@n

Lepa tura  [clapp]
U blizini je i Nassfeld pass, po meni i lep¹i od Plockenpass-a, taman da se spoje i eto lepe dnevne vo¾njice.

doktor

Mozes da postavis velike slike umesto thumb-ova da ne bi moralo da se klikce na svaku posebno.
Bikers work is never done!

castor

Skoro nisam proèitao ne¹to zanimljivije napisano od ovoga (ne mislim na sadr¾aj, veæ na naèin pisanja). Svaka èast i hvala.
It's the ride that matters, not the bike…