Glavni meni

I pre nas su se vozili motori, vozice se i posle

Započeo Charuga, 05 Jun, 2015, 09:13

0 članova i 2 gostiju pregledaju ovu temu.

motoklasik

#460


Ducati

Posle kupovine Guzzija (V-11 LeMans) odmah naredne godine javila mi se zelja da kuipim i jedan Ducati. Od svih italijanskih proizvodjaca klasicnih motora Guzzi i Ducati su jedini odrzali kontinuitet proizvodnje u kriznim 90-im godinama kada je preovladala japanska konkurencija.
A i zadrzali su svoju klasicnu koncepciju masina V-90 poprecno i V tj. L-90 uzduzno.

Trazio sam neki bas dobro ocuvan sa malom kilometrazom, neudaran. I naravno da bude crveni… ipak je to Ducati. Jos jedan uslov koji je znatno suzavao izbor bio je da motor bude vazdusni iz poslednjih godina pre prelaska na vodu.
Zasto vazdusni? Zato je vazduhom hladjeni motor zadrzao sarm klasike. Gledao sam i ove iz serija 1098 i 1198, ti motori su prelepi. Svaki deo na njima, pojedinacno,  bi bez blama mogao da bude izlozen u bilo kom muzeju savremene primenjene umetnosti – kao umetnicko delo.
I tehnoloski su unapredjeni. Ispod oplata je sve puno elektronike – razni senzori, servo-motorcici, dodaci za bolje performance i ogibljenje, ekologiju i sl. Od svih tih cuda naguranih ispod oklopa, pomislio sam da sigurno vise nije ostalo mesta za Ducatijevu dusu, onakvu kakve se ja secam kada sam jednog leta pre 40-ak godina po Istri vozio Scramblera 450.

Prvo sam nasao jedan monster S2R 1000 u najlepsoj kombinaciju boja – crveni sa sirokom belom linijom po maskici fara i rezervoaru i belim felnama. Znam… bele felne se mnogo prljaju… ali racunao sam, nije valjda dotle doslo da ne mogu da podignem motor na dizalicu-platformu i ocistim felne. Koliko god cesto da treba… I onako drugog pametnijeg posla nemam…
Vec sam ga bio dovezao sa carine u garazu, medjutim, na moju zalost, uocene su neke skrivene mane cije bi otklanjanje bilo sa neizvesnim uspehom, pa je vracen vlasniku.

Onda je iskrsao ovaj SuperSport 800 iz 2005. sa nepunih 5.000 milja. Uvezao ga iz Amerike neki inzenjer, posle odmah uvezao i 1098, tako da ovoga nije ni vozio sem malo po lokalu. Dobio sam uz njega staru papirnu saobracajnu dozvolu sa poslednjom registracujom iz 2008.god.






Taj model je proistekao iz SuperSporta 750 (koji je odmah posle ove moje kupovine kupio moj drug Zoki, ali zutog…) koji se pravio do 2002.g.  gotovo istog dizajna - sa nesto povecanom snagom i zapreminom (ali ne razbusivanjem nego produzenjem hoda sto je povecalo i elasticnost i obrtni momenat) drugacijim satovima, sestobrzinskim menjacem i pola cola sirom zadnjom felnom.




Vidim da su pre par godina taj vazdusni motor od 803 kubika ubacili u Scramblare. Od prosle godine i u novog Monstera i novi SuperSport. Znaci, ljudi i dalje to traze. Vec mi je lakse, ima jos budala kao ja…

Naravno, crveni… negde sam procitao a i bivsi vlasnik koji ga je uvezao mi je rekao da su se tih godina Ducatiji za americko trziste farbali u Maranelu, u Ferrariju. Nije to bitno, cak i ako je tacno prakticno ne znaci nista, ali opet, lepo je uz sve ostalo osetiti makar mali dasak te legende. Bude nekako toplo oko srca…

Vec prvih dana sam primetio da je od nepotrebnih dodataka imao nekakvu cantru kao malo deblja konzerva piva u koju je vodilo crevo iz oduska rezervoara za isparenja, prelivanja itd. Neka ekoloska glupost, s obzirom da je postojala i nalepnica da je radjen za strogo kalifornijsko trziste. U stvari, smetalo mi je sto je na ulasku tog creva u cantru postojao ventil koji se otvarao pomocu tankih creva za potpritisak. A taj potpritisak je koriscen iz flansni koje sprovode smesu iz ubrizgavanja u cilindre. I umesto da je sav potpritisak koje stvara klip kretanjem na dole iskoriscen da sto boljeiI brze srkne smesu, oni deo odvlace ka tom ventilu… Skinem to odmah, i cantru i creva i umesto sisica na flansnama stavim odgovarajuce male srafove.

Nije mi se svidjalo ni sto ima pune oklope zbog kojih se nije video ni L motor ni deklovi kaiseva za Desmo razvod ventila, sto je u stvari i sustina tog Desmo L-90 motora.
Nadjem na internetu da se pravio isti model sa poluoklopima. Donjeg dela nema, srednji je nesto drugaciji, a gornji (oko fara) isti.

Porucim odmah iz Nemacke te srednje delove oklopa, ubrzo i stignu, tanki, jaki, ravmomerne debljine svuda i sa karbonskim ojacanjima na mestima kacenja. Dam  majstoru da ofarba. Vrhunski majstor, nadje kod boje, naprave mu, on ofarba probnu kartu povrsine A5 kao sveska, prisloni na motor – i nije zadovoljan. Kada se gleda sa leve srtane motora, svetlije je. Sa desne, tamnije. A motor i kartu ne pomeramo. Nekoliko puta je dolazio sa novo-ofarbanom kartom da proveri na motoru i nije to to.
Ta srednja oplata se spaja se vetrobranom sa kojim obrazuje radijus na spoju. Da je neki izdvojeni deo kao ralica na primer ne bi bilo nikakvih problema. Na kraju, razlicito prelamanje boje zbog ugla gledanja farbar je resio spricanjem nekakve “crvrne vodice” na podlogu pre farbe – ako sam ga dobro shvatio… I ispalo je besprekorno cak i na spoju.







E, kad sam to montirao lepo su se videli karakteristicni cilindri. Posle sam jos od istog proizvodjaca porucio i ralicu da se pokrije vrh filtera koji je strcao dole iz kartera i izduvnu grana prednjeg cilindra, jer bez donjeg dela oklopa to nije delovalo skladno.







Kupim i heblove upravljaca, povisene 3 cm. Nisam ja vise u godinama da mi odgovaraju mnogo niski heblovi. Kupio bih i jos vislje, ali nosac vetrobrana nije dozvoljavao vecu visinu heblova.

Onda, listajuci po netu vidim da ima da se kupe i providni poklopci kaiseva i remenica. Svidelo mi se kako to izgleda, ali kostaju oko 500 evra. Zato kupim polovne originalne za 30 evra da ne kvarim svoje, isecem ih precizno, ostavim mali falc celim obimom i sa unutrasnje strane termo-stabilnim lepkom zalepim neku vrstu tankog pleksiglasa koji sam isekao na meru. Problem je bio kod remenice na donjem cilindru, kacila je  i trebalo je napraviti pupak na pleksiju na tom mestu. Ali, pravljenje pupka na tako maloj povrsini povuce celom povrsinom i pleksi ne bude ravan na krajevima gde se lepi za poklopac…
Resenje je bilo napraviti to ispupcenje na velikom komadu, pomocu improvizovanog alata, pa onda oko njega ukrajati oblik kakav je potreban.










Prvih dana na svakom semaforu sam isturao glevu u desno i gledao tu igru kaiseva i remenica, kao kada sam kao dete fascinirano gledao ringispile u luna parku.


! No longer available


! No longer available



Zamenio sam i izduvne lonce, sada su manji, elegantniji i blize uz tocak. Napravio mi majstor Robert. Uvek sam vise voleo rad vrhunskog majstora, nego vrhunski velikoserijski sterilni proizvod. Da ne duzim i o tome, napisao sam po nesto u odgovarajucoj temi  (http://www.motomanijaci.com/index.php/topic,13853.260.html  post br.274)

Sve to sto sam hteo je relativno brzo uradjeno, preventivno su zamenjeni i kaisevi i prekontrolisani zazori na Desmo razvodu ventila – nije to nikakva svemirska tehnologija…

Bilo mi je puno srce. I sve one price – da je motor preskup za ono sto nudi, da je komplikovan tj. skup za odrzavanje, da ga cesto kupuju ljudi samo zbog prestiza i kojekakve jos mane – mozda delimicno i jesu tacne. Ali bas me briga, ja motor kupujem srcem, za druge ne znam.

Jel znate kad se neko nekad u mladosti zaljubi u kurvu (ne mislim bas bukvalno, nego onako…)? Glupost? Jeste. Ali sigurno je bila najlepsa i najbolja riba u kraju… vredelo je, sigurno… ako ste razumeli sta sam hteo da kazem…


mali_zmaj

Guzzi mi je prelijep,i  Dukac mi je super,mada nisam ja za taj fah motora,al ta fora da se vide rad remenica..,je ba¹ ne¹to posebno!! 
jin-jang

Andreja

Najbolji post na forumu u poslednjih xx dana :)
Problem je ¹to mislimo da imamo vremena...
If you can't duct it, fuck it! :D

friziderdzija


Hohštapler

Ja posle svakog njegovog posta tuèem sebe po prstima, odgovorio bih kolko sam odu¹evljen ali mi glupo da "prljam" ovakvu temu.
Ukinuo bih pisanje nama obiènim smrtnicima u ovoj temi.  [klanjam_se] [kralj]

Motoklasik: Sta da joj objasnjavam, kad ne razume. Ona to broji na komade.

goranvojska

Citat: Ho¹tapler poslato 26 Februar, 2018, 18:13
Ja posle svakog njegovog posta tuèem sebe po prstima, odgovorio bih kolko sam odu¹evljen ali mi glupo da "prljam" ovakvu temu.
Ukinuo bih pisanje nama obiènim smrtnicima u ovoj temi.  [klanjam_se] [kralj]



motoklasik


Guzzi.

Registrovao sam Guzzi-ja kad sam ga kupio, vozio se cele te sezone i sad posle dve-tri godine dosao opet red na njega da se registruje. Palio sam ga povremeno u medjuvremenu ali treba promenuti akumalator, ulja, obrisati dobro prasinu, ispolirati ga itd…
I kako to vec ide - alat, krpe, razni pribor, hladno pivo, vremena bar imam na pretek… i neke kockice mozaika secanja pocinju da se uklapaju u glavi a bilo je sasvim dobro i bez njih…

1981. godine sam kupio Kawasaki Z-750 L, novog u kutiji, srebrnog, kod Tusera u Mureku u Austriji. Vladalo je tada misljenje, mozda i ne bez osnova, da su japanske gume koje se isporucuju u prvoj ugradnji lose i za kisu i za krivine, tako da je svako ko je i malo drzao do sebe obavezno to menjao. Kombinacija je bila standardna – Michelin M48 (ondasnji) nazad i valjda 45 napred. O bilo cemu drugom se nije ni razmisljalo.







Resimo drugar i ja da odemo u Trst  da se zamene te fabricke gume. Adresu jedne prodavnice i radionice dao nam je Krle koji je tada vozio Suzukija GSX-750, crnog, sa grbavim rezervoarom i cetvrtastim farom. Njegov mladji brat vozio je Suzukija DR-500 enduro, belog.

Inace, Krle je ostao upamcen po tome sto je sa tim Suzukijem ubio coveka na Bulevaru, na semaforu kod JAT-a (kod crkve sv. Marka).
Krle je jos od Pravnog fakulteta zabo gas, isaltovao par brzina u maksimalnom ubrzanju i tu kod JAT-a covek mu izleti kao zec na pesacki prelaz, na svoje crveno. Izuje ga Krle iz cipela odmah, padne, osteti motor ali prodje bez ozbiljnijih povreda. Dodje hitna pomoc, policija, zovu kombi da se motor vozi na vanredni tehnicki, okupe se i Krletovi drugari i uglavnom u tom metezu uspeju, za svaki slucaj, da isaltuju motor iz brzine u kojoj je bio, u prvu. To je bilo bitno jer je deformisani obrtomer ostao zaglavljen na turi u trenutku udesa, a Suzukiji su jos tada imali male digitalne ekrane izmedju cajgera koji su pokazivali u kojoj je brzini menjac.
Njihov otac (ili bese neko iz uze porodice) je bio advokat tako da se na sudjenju kao osnovno pitanje uzroka nezgode postavilo utvrdjivanje cinjenice ko je isao na crveno a ko na zeleno svetlo, a za to je bilo vise svedoka. Vestacenje brzine i onako ne bi pokazivalo mnogo preko dozvoljenih 60 km/h s obzirom na obrtaje u prvoj brzini, pa Krletu na kraju nije stavljena na teret nikakva krivica.

Bilo kako bilo, da nama Krle tu adresu u Trstu i krenemo po gume. Hteli smo da kupimo jos neke stvari za motor, nesto garderobe za sebe, nesto novca da bude i u rezervi, tako da smo poneli oko 1000 maraka. Tada nije smelo toliko deviza da se iznosi iz zemlje pa smo putem razmisljali gde to da sakrijemo jer carinici na slovenackim granicama prema Italiji i Austriji nisu bili bas blagonakloni prema nama kao prema Slovencima. Na kraju, pred granicom, skinemo staklo fara, ubacimo marke unutra i tako prodjemo. U povratku smo do slovenacke granice sve vozili bankinom gde je moglo da se nove gume malo zaprasnjave, da nas ne nabede da su nove i traze da se plati carina.

Posle kraceg lutanja po Trstu nadjemo tu ulicu i radnju u okviru koje je bio i servis. Pored nje odmah kafic iz cije baste je moglo da se gleda u radionicu, a pored kafica nesto kao pekara-picerija.
Objasnimo koje gume hocemo, dogovorimo se za cenu zajedno sa montazom, sednemo u kafic i porucimo koka-kole. Tek sto nam je decko iz sanka doneo pice staje na parking ispred radionice Moto Guzzi 750 Sport.





Vozio ga je za nasa tadasnja merila stariji covek, izmedju 40 i 50 godina, malo duze kose, preplanuo, sa bradom od nekoliko dana, u lepoj kratkoj koznoj jakni sa malim Guzzi-jevim orlom na rukavu. Imao je ciste farmerke i cre mokasine od fine koze od kojih je jedna bila tek neznatno matirala od menjaca. Na prvi pogled se videlo da je tip koji drzi do svog “smekerskog” izgleda.

Ne znam zasto, ali tada, gledajuci te njegove  fine crne mokasine pala mi je na pamet ona kasnije cuvena recenica koju sam prvi put cuo prethodnog leta (1979. ili 1980.g.) od jedne istarske italijanke kad smo bili na moru  u Istri:
“Cazzo duro e scarpe nere non passano mai di moda”
Sad nedavno, cuo sam to posle toliko godina ponovo u malo izmenjenom obliku, na srpskom, od jedne uciteljice, ovdasnje  ;D

Uglavnom, covek je parkirao svog Guzzi-ja ispred radionice, kratko se dogovorio sa gazdom, moj motor su odmah sklonili sa radnog stola i postavili njegov. To nas nije ni malo pogodilo, trebalo je i da procunjamo po gradu pa je bolje da motor bude sto duze tu u radionici. Pokazalo se kasnije da je i on dosao da zameni gume a i ulje u motoru.

Odmah je presao u kafic, seo dva stola od naseg, digao prst i spustio ga ka stolu a kelner je u najkracem roku doneo kafu i neko pice, valjda kao nas pelinkovac a mozda je bio i martini, uz dubok naklon “Buongiorno signor Luca”.

Zapocesmo mi pricu s njim na nekoj mesavini engleskog i italijanskog (u srazmeri otprilike 80:20). Ocigledno mu je bilo zanimljivo sto smo cak iz Beograda zapucali tu i sto nas je sreo.
Ja ponosan na svoj novi japanski cetvorocilindras, a on vozi doduse dosta novog, ali tehnoloski zastarelog Guzzi-ja.
Pitam ga sta je vozio od motora ranije, on nabraja nekoliko od kojih sam zapamtio Gileru Saturno 500, Ducatija 900 ss i jednog Nortona.
Znao sam da je taj njegov 750S bar 30% skuplji od moje Kawe i pitam ga zasto ne kupi nesto japansko, sa cetiri cilindra 750 ili 1000. On samo prezrivo odmahnu rukom sto smo mi vec doziveli kao licnu uvredu, okrenuli se ka svom stolu i nastavili pricu izmedju sebe. Izgleda da mu je bilo krivo, premestio se odmah za sto do naseg, kelner istog casa trci da mu premesti pice, kutiju cigareta i sibice (da, palio je cigarete sibicama), a on, kad je kelner vec tu insistira da nas casti turom pica, da pokaze da nije bio na kraj srca kad je onako odmahnuo rukom. Mi se neckamo, ne treba, on insistira, dobro, moze, ali sada necemo koka-kole nego po pivo jer cemo da odemo u pekaru pored da uzmemo po picu, pa taman uz pivo.

E, tu nastaje zaplet. Gospodin Luka nas zadrzava za stolom, svoju stolicu je vec potpuno okrenuo ka nama, samo da kazemo koju cemo picu i koliko, a on ce poslati kelnera da donese.

- Koju?
- Pa kapriciozu – racunamo da ne izmisljamo mnogo, to nam je bar provereno.
- Dobro, a koliko?
- Sta koliko, po jednu.
Opet i on i kelner u glas pitaju: - Koliko?

Tu sam prvi put saznao da se u njihovim domacim lokalnim pekarama-picerijama pice peku u plehovima kao kod nas burek, samo su plehovi veci i cetvrtasti, mozda oko 60x40 cm. onda se sece u kocku koliko trazis, odmeri na vagi i naplati po tezini.
Kad smo to shvatili kazemo da cemo po 300 grama, ravnajuci se prema nasem bureku. Opet zajeb… takve stvari se tamo mere u dekama (dekagramima) jedva smo razjasnili da cemo po 30 deka…
Donese momak pice iz pekare, da platimo, ne treba – obracunace sve zajedno uz ono sto smo pili. Pice odlicne, sto bi se reklo “domace”, slatko mi jedemo, zalivamo pivom, nismo ni videli kad nam je Luka porucio jos po jedno.

Pricamo tako o motorima, dotakosmo se i guma, ja samouvereno kazem da stavljam Michelin, M48 nazad, sta bi drugo. Doduse, za drugo sta sam slabo i znao. Bacim pogled na radionicu a pored njegovog Guzzi-ja stoje dve nove gume spremne za montazu, Pirelli, procitao sam na nalepnici. Sta bi drugo stavljao Italijan, u Italiji na italijanski motor?   

Dok smo sedeli i pricali sa njim svaki minut ili dva bi po neko u prolazu pozdravio: “Buongiorno signor Luca” ili valjda oni koji nisu bili bas bliski sa njim: “Buongiorno signor Farina”, ako se dobro secam. Onima koji su ga pozdravljali po imenu on je takodje uzvracao pozdrav po imenu, a onima koji su ga oslovljavali prezimenom samo bi mahnuo rukom kao otpozdrav.
Shvatio sam jos po ponasanju servisera i kelnera a narocito po pozdravima prolaznika da i nije neki obican bajker koji je slucajno navratio tu ali bilo bi krajnje nepristojno da ga ispitujem u vezi toga.

Dilemu je posle nekog vremena resila jedna bakica koja se u prolazu naklonila i rekla: “Buongiorno signor avvocato”, i prisla stolu pokusavajuci da mu poljubi ruku ponavljajuci: “Grazie mille…”. On se samo izmakao, ustao, prigrlio je i promrmljao: “Signora, niente…”
Onda je nama objasnjavao da su to sve njegove komsije, porodicni prijatelji i njihovi rodjaci, kojima on cini usluge kada su u nevolji sa zakonom, cesto i besplatno ako zna da je neko siromasan i da je zbog toga njegov otac jako ponosan na njega…  Au, bre, osecali smo se kao da smo u nekom gradicu na Siciliji…
Ja sam na kraju u sebi lakonski zakljucio – ako takav covek vozi Guzzi, onda sigurno ima nesto u tom motoru…

Kada su mu zavrsili motor ustao je, pogledao kelnera, prstom mahnuo kroz vazduh kao da nesto pise i onda u krug. Sta je to znacilo saznali smo kada je otisao a mi krenuli do grada dok se radi na mom motoru koji je sad dosao na red i trazili da platimo a kelner rekao da je “signor avvocato” sve stavio na svoj racun.
- A pice sto smo porucili iz pekare?
- I pice.
Mi, tada jos skoro klinci ostadosmo fascinirani. Samo smo pomislili – koji smeker…

Uh, oduzi se tekst, smorih vas ja sa ovim, sad cu da skratim pricu ali mozda je neko ko je citao ipak uspeo donekle da docara sebi to neobicno, toplo jesenje jutro, 1981. godine u moto-servisu u Trstu…

Krenemo i mi sa njim do radionice da ga ispratimo, cak je i ponudio da provozam Guzzi-ja do kraja ulice, ka moru. Nisam hteo da vozim tudji motor, samo sam seo da vidim kakav je polozaj, upalio ga i par puta dodao gas da ga malo osetim. Tada sam prvi put osetio to karakteristicno zabacivanje u stranu velikog motora sa uzduznom radilicom pri naglom skoku obrtaja.

Motor nije ostavio na mene neki poseban utisak ali mi je izgleda neki crv tada potajno usao u glavu, rastao tu godinama i decenijama, neprimetno, dok nije postao toliki da vise nije bilo mesta i za njega i za mene. Na kraju je ipak izisao i odmah se pretvorio u ovog prelepog V-11 LeMans-a, sa modifikovanim upravljacem, vetrobranom i sedistem – zbog polozaja sedenja, u skladu sa mojim godinama.









Jos je pokojni Slavko zvani Bugi koji je inace bio ziva enciklopedija sto se motora i moto desavanja tice, tvrdio da je Guzzi “najmotoristickija” fabrika motora na svetu i da su svi njihovi inzenjeri ujedno i sami motociklisti…

A onda procitam na jednom nasem nadobudnom moto-forumu kako taj trzaj u stranu kad se naglo doda gas moze i da te obori u krivini… Ma, idi…ozbiljno?? To naravno nema veze sa zivotom, ne dogadja se to kad je masina preko menjaca, kvacila i kardana spregnuta sa zadnjim tockom tj. asfaltom. Tada to ne moze da se oseti (mozda samo u tragovima) jer onda ne moze u cetvrt sekunde da digne naglo turu za par hiljada obrtaja.

A meni to toliko prija da po nekad u voznji pred stajanje na semafor ili pri skretanju u raskrsnici pritisnem kvacilo da oslobodim motor i dodam gas (nesto kao kad se saltuje sa medjugasom) samo da se on malo gicne u stranu. Tako komuniciramo. Ja mu zavrnem gas pod kvacilom a on se javi zakretanjem u stranu, tek da potvrdi da je to on – Guzzi…







mali_zmaj

Nisam probao niti jednog Guzzia,mada sam na moto sajmu u Zagrebu sjedio na Nevadi,koja je kao pravljena za mene po pitanju gabarita,al ni blizu nisam imao love da je kupim..,poslije mi nekako ishlapilo iz uma da je potrazim,polovnu..,al kod nas ih i nema u oglasima,inace Guzzia slabo ima na trzistu. Al ko zna probat cu negdje i to cudo talijanske moto industrije,da ne kazem manufakture !!

Motoklasik tvoje price su neprocjenjive..,kao i uvjek!!!
jin-jang

Gavrolini

Uporedjivali smo je sa slikama sa pocetka teme i to je ta yamaha


motoklasik

#469

Evo i jednog posta u slkadu sa naslovom ove teme.

Usce.


Seca li se neko ove drvene bandere na Uscu? (tu je sada kucica cuvara parkinga ispred "Asrerixa")

Cesto smo, u nekim nasim internim trkama u tom "malom" krugu (a vozili smo uvek levi krug) pogadjali bas u tu banderu jer je, kao za inat, bila nekako na idealnoj putanji kroz krivinu.
Nadlezni su je zato, da je sacuvaju od ostecenja, oblozili ovom betonskom zastitom.
Da li smo zbog toga odustali od trkanja na tom mestu? Nismo.

A naslonjen na tu "zasticenu" banderu je Norton Festbek ciji je tadasnji vlasnik bio Vladimir Popr¾en - Pr¾a. Kupio ga je, mislim, od nekog stjuarta iz Beograda. Posle ga je prodao Igoru Radosu koji sada zivi u Kanadi, a motor se do tada vodio po papirima na Gutu sa Zvezdare… Tek ga je Igor Rados preneo na sebe jer je tada porez na kupovinu polovnog vozila bio oko 25%. Spasilo ih je to sto je u saobracajnoj pisalo Tomos-Norton jer je jedan broj Nortona prodao Tomos u okviru neke kooperacije sa Nortonom, pa su izjavili da je predmet kuoprodaje “neki Tomos”…






Bila su to lepa vremena, nije ni malo lako kad pocnu da naviru secanja.
Nismo imali tada tako reci nista, ali kad bi smo skupili nesto para i uspeli nekako da se dokopamo motora, imali smo - sve.

Moja secanje na to Usce datiraju od pocetka 70-ih godina.
U prolece davne 1973. sam tamo prvi put dosao sa svojim motorom APN-om. Svetlo plavim (bio je jos samo svetlo zeleni u ponudi). Bio sam ponosan sto kao pravi motori ima menjac.

Dolazili su tu nesto stariji od mene -  Ilija Èubra, Slovenac –Kovalski (stanovao je isto u 21. bloku (6 kaplara), u mojoj zgradi, par ulaza dalje, drzao je jedno vreme CZ175, narandzastu, kod mene u ulazu u zajednickoj prostoriji, odobrio mu nekako kucni savet jer je istu takvu prostoriju u njegovom ulazu uzela prodavnica za magacin. Video sam ga pre par godina u SUP-u N.Beograd dok smo cekali u redu za registraciju),  Radovan Stanojevic – Gedza (Gedzine Honde 450 twin se secam po tome sto je na lokalnim trkama po Beogradu tako reci oduvao sve vece motore koji su do tada bili neprikosnoveni), Lija, Stankara, Rade Kocka, Fica, Trca, Ljuba bajker, Marokanac, braca Tomanovici Vuk i Uros i drugi.
Dobro se secam potmulog dubokog zvuka, nije bilo ovoliko saobracaja pa se lepo culo jos sa Brankovog mosta da dolazi deda Voja Ivanisevic, predratni i posleratni trkac sa svojim Nortonom. Pa "matori" Oto sa Arielom....


Pa onda i Vlada  Borasa iz bloka 21. sa Triumphom Bonavillom i  malom zelenom Hondom 125 enduro, koju je od njega posle kupio Zoki Brankovic iz Sremcice…  Bata Kruska sa Hondom 750 Four, Misa Elektronik sa Yamahom RD 350 vazdusarom koju je kupio od Viktora on od Dragog Petrovica… Bio je tu i Trca sa Triumphom koga je kad ga ugasi palio sat vremena, na kurblu naravno,... Mali Ggedza, Svereko, Brana  Pelikan sa prvom bol d’orkom (secam se Pelikanove forke 750. Okupljali su se motoristi tada uvece i na dnu Skadarlije. Ja sam bio par godina mladji od te ekipe, uglavnom sam stajao sa strane, gde da se mesam sa njima kad sam jos vozio Tomose. Jedno vece dodje Pelikan sa tom svojom Hondom i u majici sa natpisom “Honda”, zezali su ga da se sav pretvorio u Hondu, da ne moze da se razlikuje sta je motor a sta on).  Rade Kocka sa Fourkom 750 a kasnioje sa Bol d’orom 900 ( Rade Kocka je negde 1980. vec vozio Bol d’or 900, plavi, a forku 750 malo ranije. Ali nezaboravni trenuci su bili kada je pocetkom 80-ih dovezao Suzuki RM-125 kros, pa se vozilo na Uscu, uglavnom po terenima oko Muzeja savremene umetnosti. Davao je i nama da probamo to cudo…).

Prvi japanski motor koji ja pamtim sa Usca je zuta Yamaha 250. Dvotaktna sa dva cilindra. Ne secam se samo da li je bila prva generacija modela RD-250 ili njen prethodnik, model DS-7.
Vozio je Lija i uvek je imao neku maramu vezanu oko vrata, to sam zapamtio. Dolazio je do pre par godina po nekad uvece na Usce, vozio jedan jako ocuvan primerak Yamahe RD-350 LC YPVS. Eto, ostao je veran Yamahi i dvotaktnom motoru. Tu Yamahu je nedavno otkupio Rade Vojvodic.

Posle nekoliko Hondi Forki, par dvotaktnih trocilindricnih Kawasakija i po koje Yamahe, 1979. i 1980. poceli su da bivaju sve cesci japanski motori. Apsolutni hit je bila Honda CB-900 Bol d'or. Takodje i "mali' Bol d'or 750, Suzuki GSX-750 i kasnije po koji 1100, oba sa grbavim rezervoarom i cetvrtastim farom, a u luksuznijem izdanju sa nazivom Katana. I naravno Kawasakiji serije Z - 650, 750 i 1000. Nije izostao ni po koji primerak Honde CBX 1000 sa 6 cilindara one prve, klasicne kao i par godina kasnije modela sa oklopom i pro-link zadnjim ogibljenjem.

Ja sam se, 1981. dokopao jednog srebrnog Z-750, novog, islo se u Austriju u Murek kod Tusera po njega, poblize opisanog u jednom od mojih prethodnih postova u ovoj temi.

Tako je nekako bilo na Uscu tih 70-ih i pocetkom 80-ih godina. E, da,  polomljene i iskrivljene zice i bandaze nam je namestao Franjo Mozetic iz Njegoseve ulice....

A kafic “Zverinjak” je kasnije otvorio Bata Zver i 1991.god. otisao u Kanadu… Posle je preuzeo Rade Vojvodic i nazvao ga Mad Max…

Taj mali krug na Uscu, sa legendarnim banderama, je sluzio kao okupljaliste i krug za neke neformalne trke.
A prave trke su se tih godina vozile na "velikom” krugu, dok je mali krug koriscen za boksove.
Evo, da se podsetimo, par slika sa trka na Uscu, slikanih u krivini bas kod tog "malog kruga".














Da se podsetimo malo i ljudi koji su se tada tu okupljali:
Ilija Cubra (na motoru broj 14), i Vuk Tomanovic (stoji iza kombija).
Doduse, slika je sa trka u Banja Luci.




Vezano za Usce, u secanju mi je ostala i benzinska pumpa preko puta zgrade tadasnjeg Centralnog komiteta, koja se vec 20-ak godina zove Dejton (ili Dejtonka). Sada je preko puta nje Trzni centar "Usce".

Na toj pumpi su uglavnom zavrsavali kusuri iz prodavnice koje sam cuvao za litar-dva mesavine za svog Tomosa. Postojao je poseban pistolj za mesavinu, a procenat ulja se podesavao okretanjem rucice na samoj pumpi.
Slika je iz 1963.g. a u pozadini se vide soliteri bloka 21. u uzgradnji u kome sam kasnije stanovao.






Evo jos par slika sa Usca iz novembra 1975.

Na prvoj slici je neki veci japanski motor, retkost za to doba, po repicu iza sedista bih rekao da je Kawasaki. Sa strane se vide Ilija Cubra i odmah iza njega Ponja (seca li se neko Ponje?) a u pozadini BMW koji je uz po neki veci engleski motor tada bio najveci domet.

Na drugoj slici je krivina kod vojske. Ne znam koji je motor, uglavnom neki jednocilindricni cetvorotaktni. Karakteristicna je tabla "zabranjen prolaz" i vojnik (mornar) koji je cuvao prilaz vojnom pristanistu. Imao sam utisak da su uvek bili malo podazrivi prema nama motoristima koji smo se tu okupljali, izgleda ni tada se nismo uklapali u ustaljene seme. Posebno kada neko padne u toj krivini i otkliza u njihov teren, iako je lepo pisalo "zabranjen prolaz".






Bilo je na Uscu i raznih zanimljivih trka. U septembru 1975. vozena je i neka vrsta formule.
Slike su sa krivine kod "malig kruga", pogledajte koliko je gledalaca tada tamo dolazilo...







Evo i par slika sa trka na Uscu (veliki krug, naravno) 7. septembra 1980. godine.

Da ne budu tek tako nabacane slike, pokusacu da po nesto i objasnim.

Ovo su motori na malom krugu, koji je za vrema trka sluzio kao boks, znaci - garaza, radionica, svlacionica:






Ovo je kod Brankovog mosta, trka klase 250:




Na ovim slikama je vestacki napravljena sikana, na pravcu izmedju Brankovog mosta i restorana "Usce". Vidi se da je asfaltni deo ulice sasvim preprecen i na tom mestu sikanom je staza prebacena na kaldrmisani deo koji je inace sluzio kao parking. Suludo resenje, ali tako je bilo.
Na prvoj slici je detalj sa trke klase 50 sport, a na drugoj prikllice:







Nekad kad tako pocnu price iz tih vremena,  prigovaraju mi da pamtim i napad Austro-ugara na Beograd, koji se takodje odigrao sa strane Usca... :D :D Naravno, sa "malog kruga", uz pivo, sam gledao kako ih je major Gavrilovic docekao na Dorcolu... :D :D


Evo jos slika iz septembra 1980.god. da se podsetimo nekih ljudi.

Na slici dole je Borkovic (ciji sin sada sa uspehom vozi auto-trke), na Motobiju 175 ccm:





Ovo ispod je Nikica Sinkovic, na Saksu 175. Taj motor je posle kupio Karèi iz Panceva, i koliko znam jos je kod njega. Cini mi se i da je posluzio pre par godina za plakat za jednu od trka starovremenskih motora u Vrscu:





Klasa 125... Legendarni Miodrag Saric vozi Maico (Maiko). Njega je bilo lako prepoznati po stilu sedenja na motoru – povijen napred, ali ledja prava kao strela:





Vladimir Popr¾en-Pr¾a na ÈZ 175, cijom zaslugom neke od ovih slika i stoje u ovoj temi:





Znate li ovu dvojicu?
Cesto su bili na Uscu, "onih godina".
Ovo je slika iz 2006.g. na Kosutnjaku, na trci oldtajmera.




Naravno, Babura i Ljuba Bajker ( ili Ljuba Sin).

Evo jos jedne Baburine slike, slikane na istom mestu prilikom istog dogadjaja kao i prethodna, a pored njega sedi covek koji je takodje cesto, godinama dolazio na Usce i koga se svi sa postovanjem secamo...





Varljiva su i secanja posle toliko godina, u stvari, secamo se nekih stvari jasno, a nesto je malo potisnuto. Ali, zahvaljujuci internetu mozda ce nesto od toga biti sacuvano od  zaborava.

Usce, gornja krivina malog kruga, predstart u klasi 50 ccm.
Pre 40 godina...





Jos jedna slika iz '70-ih godina, na Ucsu, slikano u pravcu sadasnjeg Asteriksa i Radetovog MadMax-a.
Na motoru koji idre prvi je Sverko.
U kucici koja je tada bila jedini objekat u tom delu nalazili su se neki ventili od sistema vodovoda.
Vidi se i prva bandera, tada vec oblozena betonskim ojacanjem, da se ne bi ostetila kada u improvizovanim trkama neko udari u nju...





Jedna slika iz 1972.god. malo iznad sadasnjeg  Mad-Max-a.
Na slici je akcija milicije u "tristacu" prilikom koje je uhvacen Sverko na Jawi-90, neregistrovanij i bez dozvole.
Ostali motori su svi 49ccm koji se tada nisu registrovali ni na opstinske tablice.





Ja sam A kategoriju polozio tek 1980.godine. Do tada je bilo bezanja od policije po Uscu i po kraju. Pokusao sam da polozim prvi put 1976.g (na Tomosu cross-junioru) ali su me oborili pa onda iz "revolta" nekoliko godina nisam ni hteo da polazem.

Evo jos jedne slike sa Usca, sa internih, nezvanicnih trka, slikano je 1973. godine.
Pored "nabudzenog" automatika , sa kacigom ispod ruke je Vuk Tomanovic, kasnije visestruki sampion SFRJ u motociklizmu:





Jos jedna slika sa Usca, iz 1973. godine.
Vuk Tomanovic vozi Urosevog "budzenog" Poni-Ekspresa:





Usce, Nagrada Beograda 1980. godine:
Zoran Markovic - Sverko ulazi u boks (u mali krug) na motoru Minarelli "Faccioli" 50 ccm.





Evo jedne moje slike sa kraja 1973. godine.
U pozadini se vidi Muzej savremene umetnosti na Uscu.

Ova petnaestica (Tomos T-15), koju sam tada vozio bila je motor koji sam najvise voleo,
od svih nekoliko desetina koje sam u medjuvremenu imao ili sada imam:





Alfa Romeo 1300 GTA Junior, Seada Alihodzica, snimljen 1972.godine na Uscu. Auto je imao za to vreme respektabilnih 160 KS:




Evo par slika sa Usca iz arhive pokojnog Slavka Milosavljevica - Bugija.

Bugijev Ducati 900 SS Darmah, snimljeno 1980. godine:







Ovo je isto Usce, ali iz drugog ugla, blize restoranu "Usce". 1988.godina.
Bugijev tadasnji motor je krajnje desno, sa malo cudnim poluoklopom:





Radi se o americkom oklopu koji je u to vreme bio poslednji krik! Dizajner je Craig Wetter,
Evo izvoda iz njegovog kataloga:




Usce, jesen 1977. godine.
Kawasaki Z-900. U to vreme imati taj motor je neuporedivo sa bilo cim danas.

A na slici je jedan poznati lik koji se i sada cesto mota po Uscu. I jedna devojka koja mu je supruga vec dugi niz godina....
Prepoznajete ih, sigurno.... Marokanac  i Verica…





Moj prvi  japanski motor bio je 1980.god. Yamaha XS 500.
Formalni uvoznik (vlasnik uvozne dozvole) je bio iz Titela i tamo sam otisao u opstinu da sluzbenik proceni vrednost i visinu poreza. Tada je porez na prenos bio prekoko 20-ak procenata procenjene vrednosti.
Prethodno dam sluzbeniku do znanja da sam voljan da ga castim ("ljudi smo, valjda?!").
On pita kakav je motor. Ja kazem - Ne znam, neka Yamaha, nista narocito.
Uzme saobracajnu, nadje model, pogledamo cenu, uh, mnogo.
-Jel moze manje? – a svi modeli od 500 kubika u poreskom katalogu su imali visoke cene.
Sta da radimo, sad se ni sluzbeniku se ne ispusta obecana cast...
- Dajte neku jeftiniju - kazem ja i pocnem da gledam deo kataloga gde su manje procene i naravno, najmanje je kod onih od 50 kubika. Ta procena mi jedino i odgovara...
- Evo, uzmimo neku od ovih - predlazem.
- Ne mogu, to je 50, a tvoja je 500 kubika - objasnjava sluzbenik. - Moram da upisem i model, a pise u saobracajnoj XS500.

U par recenica smo nasli resenje, da se kao model upise XS50 O  (XS pedeset O). I naravno. procena iz kataloga za neki model od 50 kubika, jer naravno "XS50 -O" nema u katalogu, pa onda kao neki najpriblizniji...


*


Bio je to lep i bezbrizan zivot pun avantura … neka mesta su ostala usadjena duboko u srcu i neki, cinilo se tada, neostvarivi  snovi… a upravo ti snovi su nas u stvari formirali da budemo ono sto smo sada…

Dosta je bilo za nocas… da ne pisem dalje, jer proslost je jako nepredvidiva…





mkt


Hattrick


Boban_m

Svaka tebi cast koliko zadrzavas dah ;D

Motoklasik ne samo sto prica zanimljive price, on arhivira neke ljude, slike i duh onog vremena zauvijek, jer kod Googla zaborava nema [thumb_up]

Hattrick


MIGE


stilgar

i zato uprkos nehumanim uslovima bez wc-a, usce i mad max jos uvek zive u srcima starije moto generacije. Oni koji vise nisu sa nama se pominju uz kafu i neka prosla vremena nas podsecaju ko smo i kakvi smo bili.

Bishke

Ovaj motoklasik je lud covek deff

rispekt
You should do one thing every day that scares you

zVuk

Citat: motoklasik poslato 29 Maj, 2018, 01:10

:D :D Naravno, sa "malog kruga", uz pivo, sam gledao kako ih je major Gavrilovic docekao na Dorcolu... :D :D



  [rofl] [klanjam_se]  [kralj]
Ko se ljuti, uleti mu kruti

bigsheki

jeste videli,iz Titela formalni vlasnik :)

doktor

Motoklasik, svaremenik srpskog motociklizma! Po¹tovanje!  [klanjam_se]

PS. Da se nadovezem na poèetak ove prièe o Nortonu...
Tamo neke mozda 97. godine, na Beljanici na moto-skupu, stojim pored sanka i cujem neki zvuk, koji smo tada opisivali "cuje se kao helikopter iza brda", i preko mostica ulazi beli Norton Commando 850 Mk II...ta scena mi se trajno urezala u secanje, a Norton sa tim zvukom u srce do dana danasnjeg.
Bikers work is never done!