Glavni meni

Dakar 2011 - Argentina, Chile

Započeo vladas, 09 Februar, 2011, 21:13

0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

vladas

30.12.2010 oko 8 ujutro

Ove godine idem sa malo boljom foto opremom nego prosle godine (prosle godine Sony dzepni; ove godine Canon 7d, grip, EF-S 10-22, EF 24-105L, 70-200 f/2.8L).
To naravno ne znaci da je dobar rezultat garantovan. Videcemo.

Za pocetak nekoliko od jutros koje sam pohvatao po gradu:









































farbach



vladas

30.12.2010 oko 19h
Iako je prvobitni plan bio da odem La Rurala, gde su izlozena vozila koja ce ucestovati u trci, 31.12. zato sto je neradni dan, po isteku radnog vremena ipak resih da odem danas 30.12. Ispostavilo da i nema bas puno sveta i mogao sam prilicno dobro da se krecem, ne morajuci da vodim racuna da li oko mene trce deca koju bih lako mogao usmrtiti teleobjektivom koji sam vukao sa sobom. Obidjoh sve i resih da polako krenem ka izlazu koji je tik do ulaza za vozila koja su zavrsila tehnicki prijem. Obezbedjenje me bez reci propusta (zasto?!) i ja izlazim iz dela za posetioce i nalazim se na nicijoj zemlji. Pogled levo, pogled desno. Niko me i ne zarezuje. Krenem ja desno, u deo za koji nemam propusnicu, koja je potrebna a koju je nemoguce dobiti osim ako se ne plati debelo. Omotam kais fotoaparata oko zgloba desne ruke da bih prikrio nedostatak propusnice oborim pogled ka kameri i cackajuci dugmice polako krenem ka delu za takmicare u koji ulazim kao da tu prirodno i pripadam. Pomisljam da bi neko vec trebalo da me primeti i da mi ljubazno kaze da se vucem napolje. Nista. Pretpostavljam da je veliki beli Canon teleobjektiv uradio deo posla, i lazno me prikazao kao profecionalca.

Usaoooooo sam!













































vladas

31.12.2010

Bio sam kod Gabora u hotelu i zatekao sam ga kako radi na medijskoj promociji svojih sponzora bez kojih ne bi mogao da nastupi, po treci put, na Dakar reliju.




Miran Stanovnik, Gabor Sagmajster i Marko Kopunovic privode kraju pripreme.






vladas

05.01.2011

Daklem... Adrijan i ja smo zamislili, naglasak na zamislili, ovo putavanje kao "pracenje Dakara". Do sada je bilo neuspesno pokusavanje da sustignemo Dakar reli.

Kasnimo od samog pocetka. Plan je bio da krenemo u subotu u 22h. Adrijanova zena, nas je omela. Krenuli smo 5 sati kasnije na put od 800km. Ne zvuci tako strasno ali nismo sapavali a put do Kordobe nije bas zanimljiv. 12 sati kasnije stizemo u Kordobu mrtvi i prekasno da bi dosli do dela dozvoljenog za posetioce.
Skidamo motor sa prikolice i pakujemo stvari za nasavak puta. I naravno odlazimo na spavanje.

Odlucili smo da krenemo u nedelju oko 10h i tako pokusamo da izbegnemo neopisive guzve koje se prave zbog Dakar relija.

Sve bi to bilo lepo da da se nebo nije otvorilo. Izlazimo iz Kordobe oko 14.30 u krecemo rutom 9 ka San Miguel de Tucuman. Kako je motor kojim idemo nakrcan ne zelimo da rizikujemo i idemo umerenom brzinom od oko 100-110kmh.
Oko 20 stizemo u blizinu San Miguel de Tucuman i na jednoj pumpi razmatramo kuda i kojim putem dalje. Ako budemo isli San Miguel de Tucuman gubimo puno vremena i rizikujemo velike guzve. Odlucujemo da krenemo ispred Dakar relija i da stignemo do dela gde ce se voziti specijal. Krecemo pravcem kojim ce ujutru krenuti i Dakar reli specijalu prema mestu Cafayate.

Izbegavajuci razne blokade puta koje je policija postavla zbog Dakara, bezocno lazuci na nekim punktovima i gubeci silno vreme oko 2.20 am stizemo u blizinu mesta Tafi del Valle gde nam policija ne dozvoljava prolaz, navodno je bilo dozvoljeno do ponoci. Prilicno iznervirani ali i umorni, pored puta kojim ce prolazti takmicari postavljamo sator u idemo na spavanje u 3.30am. Ja ustajem u 5am da bih slikao. Adrijan nastavlja da spava do 7am kada ga budi tutnjava automobila. Na zalost u mom jutarnejm lovu nisam uspeo da vidim Gabora koji je najverovatnije prosao tuda dok je jos bio mrkli mrak.

Odlazimo do obliznje pumpe da pijemo kafu i pojedemo nesto. Policija nam je rekla da ce prolaz za normalan saboracaj biti otvoren tek u 6pm. Mislim se "da se vi nosite u 600 pm". Udaljismo se od kontrlonog punkta i cekamo da nadije neka manja kolona takmicara koji idu kolima, i ubacujemo se medju njih da bi zajedno protutnjali kroz kontrolni punkt. Krecemo pa sta bude. Idemo iz nakog bagija i dok policija nemocno mase rukama i gleda nas, ja mlataram press propusnicom koja na ovom reliju ne vredi nista osim ako nije izdata od organizatora. Prooosli smo :)

Adrijan sledecih par kilometara gazi kao lud za slucaj da je policija bas odlucila da trenira strogocu i krenula za nama.

Srecom policija ko policija, zabole ih. Idemo prema mestu Tafi del Valle posle koje pocinje uspon od 3000m.
Posle 30km opet policija. Pokazujem press propusnicu i objasnjavam kako sam dosao cak iz Srbije samo zbog Dakara i da mi je posao da slikam, i ne znam na koje sve nacine nisam iskrivio istinu ne bi li nas pustili. Dolazi cak i komandant koji zagleda press karticu, koja moram reci da iako nije zvanicana jako dobro izgleda, malo bi ko rekao da nije prava, al` sta policija zna. Odlucuju da na puste. Najbolje potrosenih 2 evra u mom zivotu :)

Put je uglavnom asfaltiran. Deo do samog vrha uspona i posle skoro do silaska u dolinu je los asfalt, pa makadam, pa asfalt zasut sljunkom koji su naneli automobili i kamioni koji su vec prosli. Pri vrhu se zadrzavamo oko pola sata da bi malo slikali i da odmorimo oci uzivajuci u pogledu na dolinu iz koje smo dosli.

Opet smo izvisili za specijal.
Nastavljamo prema Salti i dalje prema San Salvador de Jujuy (oko 700km) opet u nadi da cemo nekako nadoknaditi izgubljeno vreme. Ha! Naivcine. Opet blokada. Policija je opet zatvorila jedini put zbog toga sto ga preseca ruta Dakar relija. Sest sati provodimo na suncu cekajuci da policija otvori prolaz. Konacno otvraju u 6pm jer je oko 2000 vozila koja su cekala sa obe strane mosta pocela besomucno da trubi a narod se spremao da uzme pravdu u svoje ruke. Ovakve stvari se prosle godine nisu desavale, policija je pustala saobracaj kad nije bilo takmicara.
Stizemo u Saltu oko 11pm. Na ulici je toliko sveta da je tesko za poverovati. Iako nismo ni slicni takimicarima, nemao nikave zvanicne oznake, dvojica na jedmo motoru, to uopste ne sprecava narod da nas pita da se slika sa nama. Bilo je tu i dosta devojaka koje su zelele da se slikaju. Uglavnom devojke u Salti su zapanjujuce lepe. Da ne lajem vise mozda ce neko da procita :)

Konacno dolazimo u S.S. de Jujuy. gde se ponavlja nocna mora od saobracajnih guzvi, policije. Naravno nekoliko hotela koji postoje su puni. U 1am na pumpi dok Adrijan popravlja konektor od gps-a nekoliko ljudi iz restorana na pumpi prilazi, gleda, zapitkuje i saznaju od Adrijana da imamo proplem sa smestajem.

Od momenta kada su saznali da nemamo gde da spavamo proslo je okrugo 3 minuta. Sva cetvorica su poceli za zovu drugare i nasli su nam smestaj. Smestaj je 10km van grada. Havijer ga je pronasao i nudi nam da nas odvede do tamo. Malo se snebivamo, ipak je kasno, ne mozemo tek tako da cimamo coveka. Kaze da je nocna ptica i da uopste nema problema.

Hotel nije los. To je ustvari odmraliste zaposlenih neke banke, koje je videlo i boljih dana. Dobro, slepi misevi u hodniku hotela nije nesto sto bih ocekivao.
Sobe su ok, ciste, imaju krevete, jastuke i pokrivace. Za mene dosta. Tusiranje hladnom vodom iz prostog razloga jer tople nema. i spavanje. Konacno posle 36 ne spavanja.

10 sati kasnije budi nas nevidjena kisa koja mlatara po limenoj nadstresnici.

Dakar je vec skoro napustio S.S. de Jujuy. Resili smo da putovanje nastavimo sutra 06.01. iz dva razloga. Na granici sa Cileom ce biti pakao jer uz takmicare prolazi veliki broj vozila podrske i turista. Granicni prelaz radi od 8am do 8m.
Danas potvrdjujemo informaciju da je na granicnom prelazu temperatura oko ili ispod nule, u toku dana. Sto se moto opreme tice nije strasno, pokriva nas. Sator i vrece koje imamo nisu predvidjeni za takve uslove i zbog toga ne zalimo da rizikujemo spavanje na granici osim ako bas nije apsolutno neizbezno.


Sutra idemo na put preko Anda, prema mestu Calama a odatle prema Antofagasti. U Antofagasti po prvi cekamo da reli dodje a ne jurimo za relijem. Imamo dan da istrazimo teren i postavimo sator u blizni specijala. Policija kaze da ce svi koji do ponoci dodju da specijala mocu da ostane a ostali... znas vec, opisah gore.






































vladas

15.01.2011

Noc u pustinji


Na osnovu prethodnih iskustava resili smo da ne idemo za Dakarom nego da presecemo i odemo pravo u Antofagastu. Plan je da se malo odmorimo, i da jedan veci deo dana provedemo u izvidjanju terena kuda se ocekuje da prodje reli. Odlazimo na lokaciju koju je organizator naveo kao finis Iquique-Antofagasta u blizini autodroma. Sa linije finisha se vidi pescana padina od oko 1km duzine. Pretpostavljamo da ce biti velika guzva i krecemo uz to brdo i dalje oko 4-5km od linije finisa. Pustinja. Nikoga i nicega naokolo. Obelezavamo lokaciju za kampovnje u GPS-u i odlazimo do hotela da prepakujemo stvari, ostavimo nepotrebno i ponesemo samo ono sto nam stvarno moze koristiti u toku noci i sledeceg dana na suncu. Sator, vrece, hrana voda, benzin. Na ranije obelezenu lokaciju stizemo oko 23 uvece, postavljamo sator i na spavanje. Oko 5 ujutru ja ustajem da snimim  svitanje i izlazak sunca. Dok sam se ja uzpentrao na jedno brdo oko 1km dalje i oko 300m vise Adrian Leiro je nastavio da ravnomerno hrce.
Pred sam izlazak sunca oko 7 i kusur cujem da Adrijan trubi. Odozgo se ne vidi bas mnogo, dva mrava pored satora i motora koji razgovaraju. Skoro da mogu da razumem sta govore. Resih da ostanem jos 15min da sacekam izlazak sunca i posle vidim o cemu se radi.

Kada mi je Adrian rekao o cemu je pricao sa covekom, koji prolazio tuda na putu ka svom poslu u rudniku, prosto sam ostao zapanjen. Maler uzvraca udarac, tjamjkubzju. Danasnji specijal je skracen, i to debelo. Uzaludno je i pokusati da stignemo na novu finish liniju. Pakujemo se, a najradije bih sve ostavio u pustinji, i odlazimo do hotela da doruckujemo.

Dobro, bar je bivak ostao u Antofagasti. Odlazimo do bivaka, a tamo vec uveliko krkljanac. Sunce ubija, a tek je 9.30 ujutru. Od ove lokacije nema nista i odlucujemo da krenemo u susret tamicarima. Prema najavam prve takmicare mozemo ocekivati tek oko 13h. Nije lose, bar imamo vremena da pronadjemo kakvo takvo mesto pored puta, i cekamo da naidju.
Mimoilazimo se sa Marc Comom. Dobar znak, stajemo pored puta na jednoj krivini i cekanje pocinje...

Gomila slika, nesto video materijala i dolazimo do bivaka, u nadi da cemo naici na ekipu koja prati Gabora i mozda se nekako uvucemo u bivak. Mobilni telefon ekipe je nedostupan otkako je Dakar presao u Cile. Nemamo srece.
Odlazimo u hotel, i posle razmatranja mapa, kilometraza, sta mozemo i kako sa nasim motorom, odlucujemo da odemo u nacinalni park Pan da Azucar, koji se nalazi izmedju Antofagaste i Copiapo-a. A posle? Dakar? Videcemo...