Glavni meni

Venecija i Dolomiti za skraceni vikend...

Započeo megaidiot, 11 Jun, 2017, 02:05

0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

megaidiot

Par meseci nakon sto sam se zaposlio, u firmi se pojavio novi dizajner, iranac iz francuske. Posle nekog vremena dodjemo do price o digitalnoj umetnosti, art instalacijama i kojecemu i nekako izbegnem da mu pomazem oko izlozbe. Ali vremenom od puke dosade na poslu pocnemo da pricamo kako bi bilo dobro da sklepamo neki umetnicki projekat zajedno. I tako sastavimo mi koncept, a kako je vec izlagao, on se baci na pisanje dokumentacije da aplicira unaokolo i uzme neki budzet. To u Becu uopste nije tesko ukoliko si nesto vec radio i znas jezik. Ja mutav, naravno, zaboravim na celu pricu i tek ponekad mu pomognem oko nekih tehnickih stvari kad zapne u pisanju u pauzama izmedju nosanja bebe po kuci, on u medjuvremenu napusti firmu.

I onda jednog dana javi da cemo da izlazemo u Veneciji. I sklepamo mi to kako tako, cak mnogo bolje nego sto sam ocekivao za par nedelja. Dogovorimo se da odputuje sa opremom i scenografijom ranije, a da se ja pojavim na jedan dan da to postavimo kako treba. Naravno, izaberem subotu jer kao i uvek petkom bezim sa posla, sto dalje od Beca, vec imam izmisljen razlog zasto ne mogu da ostanem i nedelju, a na googlu gledam kako da sastavim sve puteve po dolomitima. Kako god da vucem crtu, ne mogu da odvozam sve za jedan dan i da se vratim kuci, ali jebiga bolje i odvozati deo, kad sam vec tu, nego gledati karte.

Autoput dosadan, tamburam oko kamiona i usporavam gde mislim da su kamere. Sunce se spusta i bije u oci, svabe cak postavile i znak upozorenja. Opet slucajno stajem na istu pumpu na koju uvek stajem. Od Graca do Villacha pocinje kisa, ali nigde nema oblaka, po suncanom danu, cak palim i kameru da snimim. Granica sa Italijom pusta, blizu je pumpa da kupim nesto hrane i pica ako zakasnim u Jesolo i zatvore prodavnice. Gledam pivo, sve skupo, ali ima ono 8.6% blonde, gadno, ali na popustu, pa uzimam paket i picim dalje. Prolazim kroz fenomenalan kraj, sa autoputa se vide planincine i kojesta, sve to izgleda prelepo dok sunce zalazi za vrhove. Idem na Udine da bih se prikljucio na autoput ka Veneciji. Isti put sam pre par godina prevezao u kontra smeru, otprilike u isto doba dana, razmisljam gde bih sreo samoga sebe da je isti dan. Saobracaj postaje gusci i odlucujem da se ne zalecem dok ne prodjem grad, vecina ljudi na putu su lokalci koji idu sa jednog kraja na drugi.




Nalecem na kolonu kamiona bas kada je onaj sa 83km/h poceo da "pretice" onog ispred sa 82km/h. Nije me ni video, ali me je naterao da sledecih dvadeset kamiona obilazim tako sto im prvo blicnem u retrovizor, neki pizdeli, pa kad ih obidjem, palili sva svetla da ne vidim nista, neki nisu. Zabole me. Silazim sa autoputa i pocinje serija kruznih tokova koje Italijani toliko vole da su ih postavili na svakih par kilometara. Pustam lokalce koji voze znacajno brze da me izobilaze jer gps-u ne verujem nista pa moram da pazim na znakove. Stizem u Jesolo, puste ulice, gore svetla po praznim kafanama. Nalazim hotel. Na recepciji naizgled nema nikoga, tek vidim da nesto mrda iza pulta - italijan pred suicidom, prazan pogled, samo mu pola glave viri. Polumrtav covek se jedva dize i pita me 'jesi ti taj i taj?'. Kazem da jesam. Nista me vise ne pita, samo me savetuje da motor ostavim pod prozorom da ga gleda jer 'it is more sure that way'. Super. Verovatno me mrzi jer jos dok unosim stvari gasi svetla i vuce se da spava, ili da se obesi. U hotelu potpuna tisina, ocigledno nema nikoga osim mene, niti ocekuju nekoga skoro. Spava se i meni, ali hocu da vidim more i plazu i mozda neku otvorenu prodavnicu. Zedan sam pa skrljavam ono jedno 8.6 dok se presvlacim u civilnu odecu. Odvratno je.





Gradic pust, samo pakistanci stoje ispred prepunih radnji sa suvenirima, cekaju sezonu zajedno sa njima, verovatno i spavaju tu. Kazu da se restorani zatvaraju i da jesti necu, ali nalazim prodavnicu koja ima piva pa punim ranac tuborgom i nastavljam setnju. Sklanjam se sa glavne ulice prema plazi i cujem poznat mi jezik, kad ono ekskurzija, mlada bosna okupirala neke automate i vasarske sprave. Dalje nalecem na jedini hotel koji ima goste, mlada bosna pjana urla sa terase neki narodnjak koji mi je poznat, ali se tesko razaznaje koja je pesma. Primecujem da ostali hoteli imaju samo cuvare i dovoljno svetla da ih vidis, plaza je zatvorena pa idem do svetionika da bih video more. Tamo je super, nema nikoga, cuju se samo talasi i vidi se samo koliko dobacuju svetla sa obale. Odlazim na kraj drvenog keja, slikam par fotki i kapiram da mnogo brzo pijem, ranac je sve laksi. Kod svetionika je jako lepo ogradjeno odmaraliste, probija po koja svapska rec i smeh iza ograde, a na cosku rekao bih slovacki, posluga u keceljama ima pus pauzu ispred ulaza. Vracam se nazad do hotela sa praznim rancem, da iskopiram snimljeni video i vidim gde cu tacno da uhvatim trajekt sutra. Hvatam i neki wifi pa tucem i ono ostalo 8.6, vise i nije toliko gadno.



A ujutro dve glave nosim, za pola sata krece trajekt, a treba se prvo dovozati do Punto Sabionni nekako. Pakujem alat i sve sto mi treba za posao i jebem 8.6 majki sebi. Prolazim pored recepcije, nema depresivnog italijana, umesto njega preljubazna devojka, pokusava da me nagovori da doruckujem. Jebiga zurim, a i da sam gladan ne mogu da jedem. I tako jedva natakarim kacigu preko obe glave i zapucam niz put. Fala bogu zive duse nema, od pola sata mi je ostalo 15 minuta, put prav, duva vetric, malo i sija sunce, milina. Izbegavam prve parkinge i ulecem u poslednji pre doka, masem onome na rampi, ostavljam motor sa copavom na sumnjivom terenu, ali nemam kad da trazim kamen ili dasku. Mumlam nesto na 8.6 engleskom, uzimam tiket, placam 5e za parking i prelazim ulicu taman kada stize trajekt, zabari naravno kasne sa redom voznje. Na trajektu se zavlacim pozadi i malo gledam unaokolo, malo dremam. Venecija izgleda isto kao i uvek, ali posebno smrdi kada pocne da pada kisa. Ne zurim, cak malo slikam po trajektu pa polako setam do izlozbenog prostora. Nek pada, zabole me.




A tamo zabrinuti iranac, uspeo da okaci projektore, ni jedan ne gleda gde treba. Ploce na kojima projektujemo ostecene u transportu, nema u Veneciji mat sprej da kupi pa da osmirglamo i preprskamo. Kuka na italijane, neradnici, neozbiljni, deluje mi i da je malo osedeo. Ne moze macbook da mu prepozna disk sa svim video materijalom, a kopiju nema. Jos gore, prostor nema klonju. Prvo na kafu i dorucak pa polako. Vidim zuri mu se, usro se. Obicno sam ovakve postavke radio nekoliko sati pre otvaranja, a sad imam ceo dan. Ne brinem se uopste, za 3-4 sata palimo sve prvi put i ono zacudo radi, znaci za jos toliko sati podesavanja mogu da bezim. I tako i bi. U nekom trenutku se pojavljuje i njegova austrijska devojka sa par konzervi spreja, mat. Dojaja. Potpuno druga atmosfera od jutros, svi srecni kako sve izgleda, pre mraka sve namesteno, radi ko sat, cak sam sredio da se sprave resetuju s vremena na vreme ako se zaglupe, treba to da vrti dva meseca.


( snimak sa 'otvaranja': )
! No longer available

A mene brine kisa, ne prestaje, u glavi mi copava u blatu, ima da se izvrne magare. Bezim nazad na trajekt, nek zajedno struzu i smirglaju i farbaju. Apsorbovao sam sav 8.6 i zivot je ponovo lep, samo da nema kise. Svaka cast ljudima koji zive u Veneciji, imam utisak da je svaki zid toliko natopljen vlagom da ce se svakog trenutka saviti i raspasti. Trajekt se vuce, more bi mi izgledalo prelepo pod kisom i svetima samo da sam podmetnuo dasku na parkingu. Napokon Punto Sabionni, a tamo magare - stoji.



Nekako se izvucem iz blata na parkingu i krenem nazad prema smestaju, iz nekog razloga odem na put koji ide uz samu obalu, izgleda lepo na kisi. Samo sto kisa ubrzo postaje ozbiljna oluja, za manje od minuta sam potpuno mokar, ali to nije vazno, civilna odeca mi ionako vise ne treba, problem je sto ne vidim nista. I kisa ima smrad Venecije. Dovlacim se do smestaja, kapiram da nista nisam jeo od dorucka i onako mokar ulazim u prodavnicu pred zatvaranjem preko puta. Trpam u korpu leba i salame i sira i vidim u frizideru pivo sa likom Hitlera, 3.7e - jasno je da je vasar i mamipara, ali uzimam da vidim sta je. Ubacujem i par normalnih i opet cujem poznat mi jezik, mlada bosna dosla po pivo, ali imaju problem sa godinama. Na njihovu veliku radost smandrljavam konzerve i za njih, donosim sve na kasu. Kasirka me gleda kao da sam joj pobio porodicu, a debeli zabar iz obezbedjenja se smeje. Ispred prodavnice sledi scena "Branko Kockica ovo nikada nije radio", dajem razdraganoj omladini kese sa pivom, oni mi daju nesto para, pa picim nazad da se susim, pakujem i popisem puteve za sutra, da me gps ne odvede na autoput ili kuda vec zeli da me vodi.



dr32

4 wheels move the body, 2 whells move the soul... enjoy

Boban_m


megaidiot


makinjo

Bravooo. 😀😀 Ajmo otvaraj bioskop  8)  8)

Послато са E2303 уз помоћ Тапатока

megaidiot

moze samo slikovnica, nikako da nadjem vremena da izmontiram sve snimljeno.

megaidiot

Nedelja. Ustao rano, odmoran, veseo, silazim i ne odbijam dorucak. Posteno se nazderavam dok ukucavam u gps kuda sve hocu da idem. Napolju motor opran kisom, pa osusen jutarnjim suncem. Idem do prve pumpe, tocim i gledam kako svabe staju sa kamperom, ubacuju 50e u automat i pizde posto ne otvara gorivo, niti vraca pare. Gubitak para ih cak tera da izadju iz svoje zone komfora i pokusaju da komuniciraju sa mnom, nesto me pitaju, verovatno vezano za pumpu, ali ih nista ne razumem. Slezem ramenima i odgovaram 'jebiga', dovoljno da shvate da sam auslander pa se brzo pakuju u kamper i odlaze. Ostaje mi par evra koje nemam gde da natocim, trazim flasu po djubretu, ali tamo nema nicega. Cenim da negde kamufliran u zbunju sedi ciga koji ce sipati sve sto je ostalo.

Dalje niz put sustizem cudnu spravu, stara afrika potpuno presvucena u nesto sto je nekada davno licilo na kravu. Becke table, mahnemo jedan drugom, on ode na auto put, a ja magistralom. Gadjam Treviso, pa Feltre. Vreme lepo, cak mi je vruce, jakna na meni suva, kao da juce kap nije pala, magistrala vise nego nezanimljiva, ali moze lepo da se obilazi na pravcima izmedju kruznih tokova. Planine su sve blize i postaje hladnjikavo, vrhovi su pod oblacima, neki ih probijaju, fenomenalan prizor, zuri mi se tamo. Pred Montebellunom nailazim na duzu kolonu, vuku se. Brzo stizem do prvog auta, ispred je sporohodni kamper iz Osijeka. Krenem da zavrnem gas da ga prepisam, a on krene u kocenje. Kocim i ja, on ce sigurno bez migavca levo posto je desno samo jarak, ali mi se cini presirok da ga sad obilazim s desna. Fala abs-u i ko ga izmisli, govno mi igra u dupetu dok klikce. Stajem bukvalno tockom na milimetar od njegovih tablica, Transalp ne bi stao. On propusta auto iz suprotnog smera, koji od njega nisam ni video i lagano odlazi levo na pumpu, koju takodje od njega nisam video. Jebem si mater glupu tri stotine puta i nastavljam dalje. Nailazim na pumpu koja cak ima i zivo osoblje i klonju. Dok oblacim jos slojeva jakne, prolaze pored po koji griso, dukati monstrum i po neki gs, znaci da sam na dobrom putu.

Stizem do puta koji vodi na passo Role, krecu dvojezicni znakovi, ovde narod govori Ladino, sto mu dodje 'vulgarni latinski' za koji sam jednako nepismen kao i za italijanski. Vec sve pocinje da lici na planinski put, ali nikako da pocne, a nebo je sve oblacnije. Prolazim tablu koja bi trebalo da oznacava pocetak puta, ali sve ostaje isto. Pomalo je uze, ima tunela tu i tamo, a ja sve vise vozim kao debil. Uvek sam u pogresnoj brzini, sve kao zalecem se pa kocim, svadjam se sa samim sobom. Tu je i po koji pravac, pa nekoliko ukosnica, pa opet tunel, trebalo bi da uzivam u putu, ali jedem govna, ratujem sa motorom, a ne znam zasto. Da li mi je jos kamper iz Osijeka u glavi ili sta je, jebem li ga. Vozim kroz sumu, a sa puta se svako malo otvara prelep pogled na vrhove.




A onda suma nestaje i pojavljuje se po nesto zaostalog snega pored puta. Deluje da su planine tu ispred mene, na dohvat ruke, ali jako odskacu od okoline kroz koju vozim. Jeste, ocigledno se penjem uz ozbiljan uspon, ali sve oko mene je pitomo u odnosu na te vrhove. Na kraju uspona je, kao i obicno, mesto sa fantasticnim pogledom, nekakva odmaralista, kafane sa uredjenim parkingom i malo turista. Spustanje je vise nego zanimljivo, krivine savrseno napravljene da mogu lepo da se provozaju, a pocinje i kisa. Vise se ne svadjam sa motorom, ali sam nervozan, sta sad kisa koj kurac kad nisam dogurao ni do pola puta.





Zalazim u Predazzo, lepe kucice, sve uredjenjo, po koji auto prodje, ali ljudi nigde na vidiku. Izgleda da sam se sklonio od kise. Paznju mi privlaci veliki kockasti kompleks zgrada, lici na neku industriju ili zatvor, ali toga ovde ne bi trebao da bude. Izgleda odrzavano, ali zatvoreno. Stajem preko puta da malo razmislim. S jedne strane je oblacno i sigurno pada ozbiljna kisa, a tamo su mi niger i karer pass i jos nekoliko puteva i Bolzano, na drugoj strani je isto oblacno, ali cini mi se lepse vreme. Vadim ono sto je ostalo od leba, salame i sira od juce i zderem. Ovde jos nema kise, ali uskoro ce me stici.

Racunam, magistrala uzela vise vremena nego sto sam hteo, ako odvozam sve puteve koje sam popisao krenucu kuci kasno nocu, to nikako ne valja. I onda skapiram zasto mi voznja ne prija koliko sam ocekivao. Od jutros jurim crtu na karti, zato sam i se i zamalo zabo u kamper, imam plan i vreme, moram da vidim sve te tacke na mapi i slikam i snimim. A ne moram, sva ova lepota je bila tu mnogo pre mene i ostace i posle. Baterije, gledanje jel snima kamera, pa u sat koliko kasnim, pa gps, nista mi od toga ne treba. Na kraju krajeva sta dobijam, ako sve izvozam za dan, nadrkan i nervozan - satistfakciju da sam obisao dolomite? Pa tako mogu samo da ih obidjem, ne da ih i dozvim. Dan ne moze biti duzi nego sto jeste, a sve sto ovde vidim, pamticu i bez snimka. Pakujem kameru u kofer, brisem rutu iz gps-a, idem da se vozim i ne razmisljam ni o cemu.

I tako rasterecen citam tablu nakacenu na zgradu preko puta, vojni objekat, zabranjeno slikanje, parkiranje i zadrzavanje. Vidim, ima nekoga, dolazi mi u susret, ima i uniformu. Prica italijanski ili ladino, zvuci uljudno, ali me ocigledno tera odatle. Gestikuliram 'izvin'te', zatvaram kofer i odlazim dalje.

Imam Corvaru I Arrabu kao mesta koja me zanimaju, niti zurim, niti stajem, niti me znima da li sam na pravom putu, ako se i zajebem sa znakovima, boze moj. Motor ponovo radi ono sto mu se kaze, zivot je lep. Put je ponegde ispucao, ponegde krpljen, ali je vise nego dobar da me prodvede kroz prelepe predele koje je tesko opisati recima, vozim pored istih planina vec duze vreme, a izgledaju potpuno drugacije kada ih gledam sa razlicitih mesta niz put. Negde ima kise, negde ne, a imam osecaj da ce se ovaj 'prozor' lepog vremena brzo zatvoriti. Postaje hladno. Pojavljujem se na istom mestu odakle sam i krenuo, sto znaci da se nisam zajebao (kasnije sam shvatio da nisam izvezao celu osmicu oko Arrabe, nego samo deo). Tu je i pumpa, a pada i odluka da se krene kuci dok je vreme. Za kraj ostavljam dva puta zbog kojih sam zapravo i dosao. Palim i kameru, pa nek snimi koliko snimi.



Fedaia pass, nakon sto nikako da pocne, sa zapadne strane pocinje od istoimenog jezera koje me docekuje zaledjeno, ponegde se ogledaju planine, izgleda nestvarno. Da je neko naslikao ovako nesto, rekao bih mu 'preterao si, to ne postoji'. Ozbiljnih krivina skoro da i nema, ali je steta juriti kroz ovakve lepote. Iza tunela odmara par motorasa, pocinje spust i odozgo vidim jos nekoliko kako dolaze u susret. Hladno je, ali mi ne smeta, nema vetra, nebo je tmurno i najavljuje sneg. Moram da dodjem opet, da vidim sve to opet, po nekom lepsem vremenu.





A dalje se nastavlja passo Giau, prelazim mostic i pre nego sto primecujem da sume vise nema oko mene, krece ozbiljno pentranje, kratki pravci pa motaj za 180. To traje i traje, jedna od krivina ide oko kuce koja je naizgled prazna, a pogled mi staje na restauriranom starom fiatu, stoji ispred, kao da je sada izasao iz fabrike. Ovo je najzajebaniji deo biciklisticke trke koja se svake godine ovuda voza, a na svakoj krivini je postavljen broj, ne znam koliko ih ima, ali se secam da da sam video oko 30 dok sam obracao paznju na table.




Iza jednog od tih brojeva se okolina znacajno menja, u par metara sve postaje belo, prosarano golim kamenom. Ubrzo se put ispravlja i krivine postaju blaze, otvara se neverovatan pogled. Siva crta asfalta sece belinu iz koje vire kamene gromade ispred neba tek nesto tamnijeg od njih. Osecaj je jako cudan, hocu da zinem i kazem 'jebotebog', ali ne izgovaram nista. Sve oko mene je cista, surova i prelepa priroda, jedino sto smeta citavoj slici je po neka kucica pod snegom, ovaj komad asfalta i moje prisustvo na njemu. Malo kasnije i izgovaram 'jebotebog' dok prolazim pred dvoje alpinista, tegle gomilu opreme, sa sve onim siljcima i pratecim sranjima. Na vrhu je nekoliko vozila za ciscenje snega, pomalo ociscen parking, ima i par vozila oko jedine gradjevine, rekao bih planinarskog doma, odnosno kafane. Stajem i gledam unaokolo, blago izgubljen. Oseca se da je vazduh redji, nije da smeta, ali je malko drugacije. Na tabli pored, izlepljene nalepnice, ima tu meni poznatih likova, a vidim zalepljeno i BMW srbija. Muva se tu i nesto ljudi, slikaju, gledaju, neki se ponasaju kao da su dosli da vide jos jedan spomenik, neki su takodje blago izgubljeni kao i ja. Kasno je, hladno je, a cini se da ce i da padne sneg. Sedam na magare i sibam dalje, nizbrdo. Spustam se niz seriju ukosnica, opet brojevi, ali sve izgleda drugacije kada znas da ides nazad u civilizaciju. Opet obecavam sebi da cu se vratiti, sa mnogo vise vremena, sledeci put.






Imam utisak da u ovim krajevima vise slabo ko zaista zivi, previse je surovo za coveka dvadeset i prvog veka, verovatno dolaze iz gradova da otvore kafane i smestaj u sezoni. Prosto je neverovanto da su ove iste puteve ljudi koristili za puko prezivljavanje, tada su bili nacin da se donese cega fali u zamenu za ono cega ima viska, a sada su samo turisticka atrakcija, zajedno sa dvojezicnim znakovima.

Silazim u Cortinu D'Ampezo, izgleda kao maketa sa puta, ni manjeg grada ni skupljeg smestaja, ulice su uglavnom jednosmerne, a u zelji da sve to snimim u pokretu, iz visine, zamalo zabadam bankinu, budala. Dole je pumpa, ciganski bog me je pogledao, nalazim skoro litar i po nesipanog goriva, a onda punim do vrha. Stize me stvarnost, kuca je daleko, treba se dovuci do Toblacha, pa onda predrljati autoput. Ima skoro 550 kilometara. Jos me drzi fenomenalno raspolozenje, napucan sam svime sto sam video, ali sam posteno umoran.




Prdim polako iz Cortine, put je cak i zanimljiv, vijuga tamo amo, ima i saobracaja. Cini mi se ubrzo, pojavljuju se prvi znakovi koji govore gde je Austrija. Za nekih sat vremena izlazim i na auto put. Razmisljam, umoran sam, odmorniji biti necu osim ako ne odspavam, a to nije opcija, a i hladno je. Biram da se zaletim i da picim brzo dok mogu, a posle cu da se vucem kad me umor smlati. I tako razvlacim do Villacha, pa do Graca. Lepo je stati na pumpu na kojoj ima ljudi, koja ne krade pare, gde mozes da se ugrejes i poseres kao covek. Od Graca nekako, ali vidim ne ide mi da se zalecem, promicu mi detalji ponasanja vozila oko mene, a to moze da bude zajebano. Usporavam, ko ga jebe. Negde pred WienerNeustadtom put mokar, noc je pa se oblaci ne vide, ali vidim zvezde na nebu iznad mene. Radovi na putu, 80km/h, kolona. Spava mi se. Pocinje i nekakva slaba kisa. Opet stajem na pumpu, kapiram da idem iza oblaka i da mi je bolje da popijem kafu i "odmorim" dok se kisa udalji, pa onda dalje. Napokon Bec, zaleteo bi se kao budala, ali sa lokalnim tablama bi to samo znacilo placanje kazni, kamere su svuda. Napokon stizem gajbi, teglim sve sa motora, hocu da pregledam snimke, ima i piva u frizideru, ali se komiram posle prvog dok se video jos kopira. Sutra cu na poslu da se foliram da radim, a u glavi cu vrteti film sa dolomita.

navajo

Koje uzivanje je bilo citati ovo i gledati fotke uz jutarnju kaficu.....hvala!!!!

misa-pei

Sjajno. Mo¾e¹ da okaèi¹ jo¹ koji slikopis.
Država je najveći neprijatelj naroda

megaidiot

fala, hocu, samo slabo stojim sa vremenom.


Andreja

Problem je ¹to mislimo da imamo vremena...
If you can't duct it, fuck it! :D

srbac

Bravo !  Odlièan putopis za dobro jutro !

Lazic

Moraæu sutra, koncentracija mi je nula...

Andreja

Problem je ¹to mislimo da imamo vremena...
If you can't duct it, fuck it! :D

Lazic

Kad te Alah posadio na 100km od posla... :D