Glavni meni

I pre nas su se vozili motori, vozice se i posle

Započeo Charuga, 05 Jun, 2015, 09:13

0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Andreja

Kakva iskustva, dogaðaji, motori, prièe...
I onda doðe neki balavac i krene da palamudi po forumu (ne mislim ni na koga odreðenog. Stvarno.)

A, da... Mo¾e CR500 :D Vozio sam jednu, 1986./1988./1989./ godi¹te ili tako ne¹to, ima dobo¹ pozadi. Majko Isusova...  [panic]
Problem je ¹to mislimo da imamo vremena...
If you can't duct it, fuck it! :D

Lazic


Andreja

Deèkonja sa GSXR-om re¹io da se zameni sa ortakom, 'oæe da proba CR500...

Riek¹ns bilou:

! No longer available
Problem je ¹to mislimo da imamo vremena...
If you can't duct it, fuck it! :D

Lazic

Definitivno nisu zamislili da se vozi sa oba toèka na zemlji... :D

kuglica14

ili su planirali da osmeh mo¾e¹ da skine¹ samo hiru¹kim putem  :)

rboban

Taj osmeh moze vrlo lako i brzo da se pretvori u bolan izraz lica, divljakusa je to!  Znam.... ;)
Ride It Like You Stole It

Lazic

Ne mogu da razmi¹ljam, gledam ovu Ilijinu ¾ensku... :o ;D


mali_zmaj

Citat: Laziæ poslato 13 Oktobar, 2017, 09:52
Ne mogu da razmi¹ljam, gledam ovu Ilijinu ¾ensku... :o ;D

I ja velim!! Nema se ¹anse koncentrisati kad paradira tamo vamo po monitoru!!
jin-jang

friziderdzija


Major


mkt


Lazic

Citat: Laziæ poslato 12 Oktobar, 2017, 22:13
Citat: motoklasik poslato 12 Oktobar, 2017, 19:26
Mozda moze neko ko ima potpunu kontrolu nad svojim postupcima i da proba...  ;D

[rofl] [rofl] [rofl] [rofl] [cheers]
:o :o :o

Ni na kraj pameti mi nije bilo da imam toliko kontrole nad postupcima...  ;D ;D ;D

Hvalaaaaaaa  [srce] [cheers] [srce] [cheers]

Andreja

Citat: Laziæ poslato 13 Oktobar, 2017, 00:56
Nemoguæe da je toliko stra¹na... :D

Brate, ako ti je cela vo¾nja ono ¹to sam video na snimku, nisi ti to oèepio nijednom... :)
Problem je ¹to mislimo da imamo vremena...
If you can't duct it, fuck it! :D

Glava Dole

Pa ne zajebava se covek bas preterano sa rudjim motorom koji nije jos dobro ni upoznao ;)

Andreja

Komentar je na konto toga da je Laziæ rekao da motor izuva kako ide a nije ga zavrnuo ni 50%... Nema veze sa Laziæevom vo¾njom, samo hoæu da naglasim kako motor ide. Trebao si da bude¹ advokat.
Problem je ¹to mislimo da imamo vremena...
If you can't duct it, fuck it! :D

Lazic

Za prvu cvaju u ¾ivotu i previ¹e... ;D

Super je ¹to sam razbio mit u mojoj glavi da ne bi pre¾iveo... ;D I da mo¾e da se vozi polako... :D

motoklasik

#377

I dalje niko da procisti temu i prebaci vecinu postova sa 15, 16, 17, 18 i jos po nekih strana u za to predvidjenu temu, i Lazic sad ima ta ovlascenja, cak i ja se tesko snalazim u ovoj temi da napisem nastavak postova pod brojevima 162, 178, 202, 226, 253 i 265...ili epilog, videcemo...



Molim te...

Kao sto je tokom leta i najavio, sredinom oktobra je dosao u Budimpestu. Zavrsili su poslove do srede a on je odlozio povratak kuci, da spoji sa vikendom, uzeo rentakar, rezervisao hotel i dosao u Beograd, kao da malo obidje rodbinu mada gotovo da i nema koga da obilazi.

Cim se smestio dosao je do mene. Dok smo se pozdravljali u predsoblju, kroz malo odskrinuta vrata jedne sobice koju koristim kao ostavu ugledao je police sa mojim peharima, medaljama, plaketama i slikama sa trka drzavnog prvenstva u klasi starovremenskih motora.
Odmah je usao da pogleda izbliza i poceo da cita sta pise na postolju svakog pehara, gde je bila trka, kada, koje mesto na podijumu itd.
Posle sam morao potanko da mu prepricavam detalje, koji motor je vozen na kojoj stazi, ko je jos ucestvovao, jer je neke i licno poznavao. I morao sam da mu pokazujem sve slike sto sam imao u kompjuteru i posle da ga vodim dole u garaze da i uzivo vidi te motore. Vidim, bilo mu je jako krivo sto je sve to propustio...







Doneo je na poklon flasu viskija nekog retkog, u drvenoj kutiji sa plisanom podlogom unutra, cenim da sama ta ambalaza kosta vise od klasicnog viskija... Otvorim odmah, donesem odgovarajuce case, led, da nazdravimo. On odmah pita kakav je viski. Kazem, odlican je, otpijem ostatak "da se ne baci", ustanem i donesem pola flase rakije od divlje kruske koju inace pijem kao lek samo kad sam bolestan, ali ovo je ipak izuzetna prilika. I naravno, stare rakijske casice od debelog stakla.

- Probaj sad ti ovo.
- Uh, sto je dobra...

Sklonih viski jer je odmah pao u drugi plan. A taman i da imam kad dodju neki fini gosti.

- Gde ima ovo da se kupi? Posto je?
- Oko deset tih vasih sarenih dolara. I manje.
- Deset puta manje od ovog viskija sto ja pijem...a deset puta bolja. Nije sve u novcu... Vidis, nemam ni motor a mogu da kupim ceo salon da ne osetim...
- Pa zasto ne kupis?
- Sta ce mi, kad nemam sa kim da se vozim.

Na koga li je mislio da nema sa kim da se vozi, na staro drustvo ili na nju? Ali, bolje da ne pitam.

- Pa dobro, zato imas sve drugo, cak si i decu obezbedio, tesko bi to da si ostao ovde.
- Jeste. Ali sad vidim da je cena bila previsoka, neprihvatljiva.
- Ma nadoknadices sada, ne moras vise toliko da radis i ne moras vise sve sam.
- Ne razumes ti... nema popravke... proziveo sam zivot bez nje...

To je izgleda bila sustina price. Eh, kud i iznesoh onu rakiju... Njegov viski ga sigurno ne bi toliko uzdrmao, na njega je navikao.

- Daj telefon da ti okrenem broj, pa da se cujete.
- Nemoj, nemam vise ni snage ni hrabrosti za to, bolje je ovako.
- Ma ne zezaj, obradovace se.
- Kome? Nekom ko je upropastio i njen i svoj zivot...?

A ona me je bas zvala par dana ranije da se vidimo na Uscu pa da odemo bar do zemunskog keja jedno popodne dok traju topli oktobarski dani.
Ostalo je na tome da se cujemo, nisam znao u tom trenutku kako da je eskiviram jer me svako vidjenje s njom nekeko rastuzi, kao da me ozraci nekom tugom i nostalgijom.
E, ovo je bas prilika da se vidimo - svo troje. Odem u drugu sobu da me on ne cuje i pitam je jel moze da bude u starom restoranu na Uscu posle rucka, u 4 sata. Moze naravno, dogovoreno.

On i ja krenemo na rucak u jedan od restorana na novobeogradskom keju pored blokova, peske, da se malo izbistrimo. Tokom rucka padne mi na pamet - a sta cu i ja na Uscu?

- Vidi, da mi ucinis nesto... Iskrsle su mi neke obaveze popodne a obecao sam jednoj prijateljici da se provozamo malo, bice ona u restoranu kod muzeja. Uzmi motor i otidji ti...
- Kako, ne mogu... ne znam ni kako izgleda...?
- Kako izgleda? Nasih je godina ali u odnosu na nas izgleda kao avion... Nosice neku staru crnu kacigu u ruci, obicno dodje ranije pa sedi tamo, stani odmah uz ogradu baste i prici ce ona, prepoznace moj motor. Ne mozes da je promasis nikako...
- Ma ne mogu, tek tako...
- Zasto ne mozes? Nista posebno, provozajte se malo, moze samo i do zamunskog keja, casti je picem i to je to... tek da je ne ispalim kad sam obecao. A ja cu javiti da sam u guzvi i da ce doci jedan moj drug isto sa motorom...

Naravno, nije mi padalo na pamet da ista javljam.
Pristade on nekako, vratimo se do mene, hteo je da ide sa Ducatijem ali sam mu objasnio da taj motor nije bas udoban za suvozaca i neka ide sa Harlijem.

- Neka ti auto stoji tu na parkingu dok se ne vratis. I javi mi se da znam jeste li se nasli...

Nije se javljao celo popodne... ni celo vece. Ni celu noc.
Sutradan ujutru suncan dan, moji se vec razisli svako svojim poslom, ja polako pripremam dorucak i razmisljam da li bi trebalo vec da se zabrinem i da ga zovem, kad niz ulicu sa garazne strane prepoznam jos u daljini potmulo brundanje velikog americkog twina.
Izadjem na terasu da mu kazem da samo ostavi motor tu pored auta i da cu ja kasnije da ga ubacim u garazu i da dodje na dorucak. Pra nego sto sam ista rekao pogledao je gore i doviknuo mi:

- Ti nisi normalan! Zurim sad, dodji kasnije do mene u hotel pa idemo na rucak... - sede u auto i ode.

*

Kasnije sam, malo od nje a malo od njega saznao kako je bilo...
On je kasnio nekoliko minuta, kaze upao je u guzvu, a tamo kod njih valjda nije obicaj da se pretice kolona na semaforu. Stao je odmah uz ogradu baste ali mu je menjac ostao u brzini pa je jos neko vreme sedeo na motoru pokusavajuci da nadje ler preko klackalice, petom, umesto da potkopa prednju polugu prstima kao kod klasicne poluge menjaca...
Ona je tek bila sela i jos nije ni porucila pice, videla moj motor kako stize, moja jakna i kaciga, ali ne silazim sa motora i pomislila je da hocu odmah da idemo da i ne sedimo tu. Ustala je odmah i prisla mu s ledja.

- Pa gde si ti?

Da je prisla sa prednje strane, cuteci, trebalo bi mu sigurno nekoliko trenutaka da je prepozna, promenula se ipak posle toliko godina. Ali, cuo je samo glas, a glas je ostao isti, karakteristican, mekan, neponovljiv. I ono tvrdo "i" na kraju sa blagim preizvukom ruskog slova "ы".
Nemoguce, pomislio je. Odmah se pribrao, procenjujuci da ona moja rakija jos nije izvetrila i poceo da raskopcava i skida kacigu ne okrecuci se.

- Hoces odmah da idemo na Gardos, gore do kule, lep je pogled? - nastavila je ona polako prilazeci napred do pola motora.

Tada je vec morao da okrene glavu da vidi ko je. Sreca da je vec izbacio copu jer mu je motor ispao iz ruku i samo se naslonio na nju.
Ona mu se samo obesila oko vrata i stegla ga najjace sto moze... dugo nisu progovorili ni rec. Rekao mi je da bi za taj zagrljaj bez razmisljanja menjao ceo zivot

Posle mi je pricao sta je sve video kod nje. I pisma koja mu je pisala svakodnevno u nadi da ce ih poslati kad dobije adresu, i jednu njegovu majicu sa malim logom Honde koja je nekim slucajem ostala kod nje, cak i stari nagoreli klip od CZ-250 Enduro koji smo nosili u Trst kao uzorak da kupimo nov... Dala mu je i nekoliko zajednickih slika da ponese jer on nije sacuvao ni jednu.
Cak sam mu i ja dao neke svoje slike ali sa njegovim motorom, da ima.






*

Nije proslo ni pet minuta od kako je otisao sa parkinga, stize sms poruka:
"Kак сегодня прекрасный день... приятный даже для того, чтобы умереть".  (Kako je danas lep dan, lep cak i za umiranje.)
Zovnem je, ne javlja se...iskljucen telefon... Uh, jebote... Nadam se u sebi da je to samo stih iz neke melanholicne pesme jednog od njihovih pesnika. Ipak, zovnem ga odmah:

- Gde si sada?
- Tu, kod toplane...
- Gde je ostala jutros?
- Kuci kod nje. Zasto?
- Idi brzo tamo, pozuri...
- Zasto? Dogovorili smo se da se vidimo kasnije.
- Pozuri, kad ti kazem!

Posle dvadesetak minuta stize poruka "preplatnik je ponovi dostupan" a odmah potom i  "Sad smo se dogovorili, ja vas vodim na rucak...". Uh, dobro je... i sta meni sve ovo treba... Kasnije sam javio da sam u guzvi i da ne mogu da dodjem. Sta cu im ja?...

Tih par dana dok je on bio ovde proveli su uglavnom zajedno. Imali su o cemu da pricaju, siguran sam.
Samo jednom smo se provozali on i ja do Fruske gore. Odusevio se Ducatijem. Setio se i one noci u cardi na Dunavu (iz posta br. 253). Kaze, milion puta se pitao zasto nam je tada odrecitovala bas tu pesmu, imala je neki predosecaj, sigurno...

U nedelju se vracao nazad u Budimpestu mada je let imao tek u ponedeljak, preko Londona pa kuci.
Dogovorimo se da se nadjemo i pozdravimo u kaficu preko puta Arene da moze odmah direktno na auto-put. Popricasmo jos dobra dva sata o starim vremenima i dogodovstinama. Kaze, obavezno da mu se kupi motor, kad dodje ovde da ga ceka spreman, neki Ducati da mu nadjem, video je da ima salon tu odmah pored auto-puta. Ja mu objasnjavam da ima kod mene uvek po nesto u visku, videcemo, da ne zurimo...
Najzad je krenuo, na kruznoj petlji kod Arene se iskljucio gore prema Zmaju a ja obrnuo pun krug pa prema Uscu na pivo, uz dug pozdrav sirenom.

Odsedim tamo jos sat-dva, vratim se kuci, rucam i posle nekog vremena zvoni telefon, zove ona:

- A da izidjemo negde veceras, zajedno svo cetvoro, bilo bi bas lepo, jel mozete vi...?
- Kako veceras, zajedno... s kim... kako... ne znam, videcu... javicu ti jos...

Au, da li je moguce? Ne mogu da verujem da je na sledecoj perlji okrenuo auto i vratio se. 'Ajde i to sto se vratio, ali da mi se nije javio... nemoguce.
Da dalje ne razbijam glavu sa tim zovnem ga, kao opusteno:

- Cao, gde si sada?
- Pred granicom, nije guzva, hteo sam da te zovnem cim stanem u red, da ti objasnim...

Telefon samo sto mi nije ispao iz ruke. Nisam ga vise ni cuo sta prica. Da li je moguce da je otisao a nije se pozdravio sa njom, ona je mislila da ide tek sutra. Prekinuo sam vezu i srucio se u fotelju. Ne znam koliko je vremena proslo, verovatno nije mnogo, a telefon je zazvonio:

- Jesi li tu?
- Zasto joj nisi rekao, zasto se nisi pozdravio sa njom?
- Ne znam, nisam mogao, bila je tako srecna ovih dana, sigurno bi plakala a ja bih... ja bih umro kad bih je video da place.

Eh, budale. Koliko je samo dana, meseci i godina preplakala za njim... A i zivela je samo zbog nade da ce ga mozda videti jos jednom u zivotu.

- Bolje da nisi ni dolazio. Zvala me je da izidjemo veceras svi cetvoro. Sta ces sada da joj kazes?
- Objasni joj ti ... znas da ja ne mogu... molim te.
- Sta da joj objasnim? Mogu jedino da joj kazem da si slina, kreten, idiot i smrad kakvog nigde nema...
- Kazi... i bices potpuno u pravu. Ucini mi... molim te.

Lako je reci: "Kazi... i bices potpuno u pravu." A mene je cekao najneprijatniji telefonski razgovor u zivotu... Mislio sam da ga otkacim i da mu kazem da zove sam.
Ipak, znao sam da ne mogu... zamolio me je. Znao je i on...
... jer, zajedno smo prvi put u zivotu, kao klinci, stelovali platine na Tomosu,
... zajedno smo kod mene u sobi otvorili neku njegovu raspalu "cetrnaesticu" da ubacimo zubcanike pete brzine, crtali gde sta stoji jer nije bilo digitalnih foto-aparata i sklopili je da radi tek iz vise pokusaja,
... delili smo flase Castrola za mesavinu na pola, kad ga se dokopamo, bez obzira ko ga je, odakle i po kojoj ceni nabavio,
... lazno smo vise puta svedocili jedan u korist drugog kod sudija za prekrsaje u vezi nekih saobracajnih prijava,
... ja mu polozio sociologiju na fakultetu, a on meni matematiku II,
... i jos mnogo toga se dogadjalo, da ne nabrajam, neki dogadjaji ostavljaju neizbrisiv trag do kraja zivota i dovoljno je bilo to "molim te..." na kraju da uradim sta god kaze.

A njoj mozda bolje da objasnim licno, da ipak budem tu kad cuje...





goranvojska