Glavni meni

Pad i zapleti oko sastavljanja ruke...

Započeo motoklasik, 10 Januar, 2017, 02:30

0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

motoklasik


Zima je, nema voznji, ima se dosta vremena.
Evo, da podelim sa vama na forumu jedno svoje iskustvo povodom pada se motora i oporavka, jos pre 5-6 godina, mozda nekom nesto od svega toga bude od koristi, daleko bilo...

Napisao sam sve u nekoliko postova, bice dosadno citati odjednom, ali oznacio sam "poglavlja" pa koga bude interesovalo da nastavi, da zna gde je stao...



Mrzenica.

Ocesemo se o sleper (supruga i ja), 11. juna 2011. godine, negde kod sela Mrzenica blizu Krusevca, otprilike od sredine njegove stranice pa nadalje. Prvo ga samo malo dodirnem levim krajem upravljaca, naravno, tada mi se prednji tocak odmah smota u levo na sleper i pocnemo da drljamo po sanduku.  Kaciga klizi po stranici kamiona a ja cujem zvuk du.du.du.du.du… kao kad voz sa otvorenim prozorom udje u tunel u punoj brzini. Sve vreme mi je bilo u glavi da se nekako odmaknem od kamiona u desno, da nas ne podmota pod zadnje tockove (a ima pozadi dve ili tri osovine) – to bi onda stvarno bio kraj.

Uspem nekako da se odbijem, posle sam jos krace vreme uspeo da odrzim motor na tockovima ali s obzirom na visestruke lomove leve ruke prilikom kontakta, to nije dugo potrajalo, padnemo i ja u padu potrbuske proletim ispod onog lucnog stitnika koji se stavlja u krivini, srecom ne pogodim stubice koji ga drze a koji su dosta gusto postavljeni. Zaustavim se odmah iza te ograde na travi, a odmah tu strma kosina i dole nabujala Morava.

Mira se zaustavila uz sam stitnik krivine, izgleda da je zaustavio bas jedan noseci stubic ograde. Deli nas samo ograda, mogu da je dohvatim rukom. Nekako sednem, zovem je, ona ne odgovara. Primaknem se malo blize, zovem – nista. U to pridju i ostali koji su se vozili sa nama, ja primetime da je pocela malo da povraca, bojim se da se ne zagusi, trebalo bi skinuti kacigu da se oslobode disajni putevi. Donose makazice, preseku kais, skinu kacigu, ona pocne polako da pomera noge i da dolazi svesti, racunam – dobro je ipak.

Pogledam svoju ruku, krv lipti, jakna u fronclama, stopalo me nenormalno boli. Tu je vec prisla devojka od druga, inace doktorka, podvezuje nekako ruku gurtnom koju su joj doneli, odmah sam video da ima vise lomova na ruci, ali najvise me bolelo levo stopalo.

Posle sam video na slikama da su mi sve povrede na ruci nanele razne izbocine na sleperu, mehanizmi za zatvaranje stranice i razne navarene budze. Na jednoj slici se vidi i komad jakne na jednoj i komad mesa na sledecoj izbocini… Od samog pada, s obzirom na kacigu i protektore u jakni, nisam imao povrada.

(moze se kliknuti na slike za uvecanje):







Dodje hitna pomoc, ali neko im javio da ima samo jedan povredjeni. Verovatno video samo Miru, a ja bio iza ograde. Smeste mene na nosila, kao naizgled tezi slucaj,  a po nju ce da posalju druga kola. Ne pristajem da ona ceka, ustanem nekako sa nosila da ih oslobodim i drzeci jednu ruku u drugoj prebacim se na stolicu. Oni uzmu nosila i ubace i Miru u ista kola i krenemo ka Krusevcu.



Krusevac.

U Krusevcu u bolnici obave prvi pregled i pogresno konstatuju da Miri nije nista ozbiljno.

Meni raseku jaknu i duksericu da oslobode ruku i tu vidim da je odvaljen biceps ali je bio tu sa strane u rukavu, drzi se na jednom delu koze i tkiva. kao snicla. Vrate ga samo onako na mesto i previju.
Naloze da se napravi 20-ak rentgen snimaka, ruke, noge, glave, vrata, kicme. Aparat stari, svaki snimak traje po 10-ak minuta dok se razvije, ja trazim da obustave snimanje glave i kicme jer dobro osecam da tu nema povreda.Tehnicar kaze da on mora da snimi sto mu je receno, ja trazim da dodje doktor i insistiram da se ne gubi vreme sa tim snimanjem nego da nas transportuju za Beograd. On se odmah slozio. pitao samo da li mislim da mogu da izdrzim put, kazem – naravno da mogu.

Jos u tom vozikanju po bolnici u Krusevcu nacujem da se spominje da od ruke nema nista, a posle mi i drug koji je bio tamo i koji nas je vec docekao u bolnici potvrdi da je i on cuo da su vec poceli da ostre sataricu. Video sam da im je  je laknulo kada sam trazio da idemo za Beograd da ne moraju oni to da rade.





Krusevac – Beograd.

Utovare nas oboje u neki veci sanitet i krenemo.

U medjuvremenu javim u Beograd da smo pali i da vide da neko bude tu u Urgentnom centru kad stignemo.
Put se otegao, ja sve vreme na infuziji, lezim i gledam u zadnji prozor kombija. Mira se ne pomera, moze da prica, ali vidim da joj nije dobro.

Od dugog vremena trazim od tehnicara koji nas je pratio da stavlja one rentgenske snimke koji su bili napravljeni u Krusevcu na taj zadnji prozor, jedan po jedan, da vidim kako stoje stvari bar sa ortopedskim delom.
Vidim da ima lomova na saci, nisam bas mogao dobro da uocim, posle se ispostavilo – cetiri.
Podlaktica polomljena na tri mesta – tanja kost (ulna) na dva mesta a deblja (radijus) na jednom mestu. Lomovi nisu bili otvoreni ali videlo se da su dislokacije na mestu preloma velike i da ima dosta sitnijih parcica oko preloma.

Posle toga trazim da mi postavi snimak noge da vidim, jer me to najvise i boli. U Krusevcu su mi rekli da je polomljena, ali ja na snimku ne vidim gde. Tehnicar mi pokazuje kao neku senku blizu zgloba, ja gledam, vidim da nema dislokacije na mestu preloma i zakljucim da je onda verovatno samo neko napuknuce.



Predvece stignemo u Beograd.

Beograd, Urgentni centar.

Tu su vec bili pripremljeni da dolazimo.
Stigao od kuce i ortoped hirurg Sale Djurdjevic (sto je vozio Afriku), zvao ga Rade sa Usca. Dosta nas iz starije generacije je Sale uspesno sklopio posle nekih padova.
Moja sestra u medjuvremenu obavestila i glavnu sestru sa Urgentnog da stizemo (njena firma je bila nju dosta zaduzila pa je mogla da joj se obrati). Stigao i Laki koji je dugo radio u hitnoj pomoci pa i on ima tamo poznanstva (ispostavilo se, medjutim, da poznaje uglavnom sestre). Dosao i Zoki advokat (zlu ne trebalo, da bude neko i sa pravne strane), i jos neki.

U hodniku u Urgentnom je bilo dosta vruce i sparno, u jednom trenutku pocne da mi se slosava, neko od doktora me kratko pogleda  i odmah me uguraju na kolicima u sobu za reanimaciju. Tu me za cas povrate u zivot.
U to udje u reanimaciju vaskularni hirurg da proceni sta je i koliko nerava i krvnih sudova ostalo u funkciji. U stvari, da proceni da li se vredi petljati uopste oko te ruke.

I pocinje kratki test:
- Pomeraj prste – Nekako pomeram, uglavnom funkcionisu po malo.
- Vrti saku kao da otkljucavas vrata  – vrtim, lepo se pomera se lakta, ali saka stoji mirna. Kao da je neko na sredini podlaktuce ugradio lager. Do pola se vrti podlaktica, od pola stoji. Uglavnom, jako neprijatan osecaj – osecas da vrtis ali saka stoji. Pri tome dosta krckaju krhotine od preloma.

Odviju zavoje, biceps stoji onako prislonjen na mesto gde treba da bude, vaskularni hirurg ga podigne malo kao sniclu, namrsti se, ali kaze da bi to verovatno moglo da se ponovo poveze. Za ostalo je procenio da su nervi i krvni sudovi uglavnom ostali u funkciji i na broju.

Iznesu me ponovo u hodnik da cekam sestru koja ce da me odgura na skener. I Mira je tu pored, lezi na drugim kolicima, i nju ce na skener, okolo su i rodjaci i drugari.
Dremnem par minuta od malaksalosti, otvorim oci i vidim Radeta Kocku, starog motoristu  i majstora za motore! U prvom trenutku sam pomislio da vise nisam na ovom svetu, jer otkud sad Rade tu, a dosta dugo se nismo videli. Rade u trenutku razbije dilemu da li smo na ovom ili onom svetu i kaze da je dovezao majku, nesto joj nije dobro…

Dodje Sale Djurdjevic, inace i sam motorista i kaze da on nije na dezurstvu tu noc, ali da ce da vidi ko je dezurni i kako planiraju da rade dalje sa rukom, pa ako bude trebalo on ce da ode da se presvuce i on da me operise.
Malo mi je to bilo cudno, ali vrlo brzo se ispostavilo da to nije rekao bez razloga jer je dezurni sef prijema  nalozio da se samo sanira rana kod bicepsa a ostalo i sav ortopedski deo kasnije, za par dana na Ortopedskoj klinici Klinickog centra.

Sale psuje, na glas ga tera u p.m. pred ostalim osobljem, ovaj mu kaze – Dobro, ako hoces radi ti, ali ne racuna ti se u prekovremeni. Sale krene da se presvlaci, ali brzo se vrati i kaze da je sreo dezurnog ortopeda-hirurga sa kojim je dobar i da su se dogovorili da se sve sto treba uradi tu noc.

Miru i mene u medjuvremenu odvezu na skener, vrate me u neku malu operacionu salu, dodje taj dr.Milenkovic sa kim je Sale dogovorio sta i kako da radi, pogleda i kaze da mu spreme veliku salu da to mora odmah sve da se radi da pripreme male klinove za kost i ostalo. Sestra donese, on vraca, nervira se, kaze rekao je male, treba da radi na podlaktici (radijusu) a ti veliki su za butnu kost. Iz drugog pokusaja je bio zadovoljan donetim klinovima i sipkama i rekao da me pripreme za operaciju i zovnu ga kad bude gotovo.

Odvezu me gore ispred sale, pocnu pripreme, dodje i Laki da bude tu, poznaje tu sestru Helenu koja sve to radi oko mene. Dodje do trenutka da se stavi kateter, kako cemo, ko ce, ode ona da pita doktora da li moze i bez toga – on kaze da mora. Laki joj kaze:
– Hajde, ti si za te stvari lake ruke, pocne i neko zezanje, vidim imaju oni i nekih drugih tema od ranije… Uglavnom ugura Helana to znalacki, pojavi se anesteziolog, Laki ode i ja zaspim…

… Probudim se ujutro u sobi na  intenzivnoj nezi sa jos nekoliko ljudi u krevetima okolo. Dvoje-troje isto pali sa motora. U krevetu desno od mog lezi decko, bez noge.
-Sta je bilo s tobom, jesi li i ti bio na motoru?  - pitam.
-Ne. Krenula freza u rikverc i iskidala mi nogu – odgovara on dosta stalozeno, verovatno jos nesvestan dogadjaja.
eto, tesim se ja, nije bezbedno ni baviti se poljoprivredom...

Pipam ruku, vire klinovi i sipke, ispod zavoja ne mogu da znam imam li biceps. Probam da savijem ruku u laktu da proverim jel radi - ali ne ide. Posle tog prvog soka se malo saberem i vidim da ne moze od fiksatora ciji je jedan kraj usrafljen u rame. Negde oko 1 sat po podne dodju i kaze da ce da me prebace sa Urgentnog na kliniku gde inace radi doktor Milenkovic koji me je i operisao, na dalji oporavak.



Ortopedija u ul. vojvode Milenka.

Bio sam ubedjen da ce da me prebace u Ortopedsku kliniku Klinickog centra, preko puta nove zgrade, pored porodilista. Medjutim odvezu me u ul. vojvode Milenka, nisam ni znao da i tu ima ortopedsko-hirursko-traumatoloska klinika, a sto puta sam prosao tom ulicom. Malo nize izbija se tacno na bivsu americku ambasadu. Ta zgrada isto pripada Klinickom centru iako nije i fizicki smestena u tom krugu. Zato je i atmosfera tu, najblaze receno, nekonvencijalna.

Odmah po dolasku dodju neke sestre i doktor da me previju i malo sam mogao da vidim o cemu se radi. Rana sa unutrasnje strane lakta velika i skoro povrsine kao dlan. Biceps usiven i sa gornje strane ali zbog fiksatora nisam mogao da malo okrenem ruku da bolje vidim. Kasnije, tokom daljih previjanja shvatio sam da ih najvise od svega brine taj gornji spoj kojim je biseps vracen na mesto. Uspevali su celu gazu da uvuku u tu supljinu prilikom ciscenja rane.

Napravio sam i par snimaka, telefonom, za uspomenu i dugo secanje.
Pita me jedna od sestara zasto slikam, ja joj kazem da me je tako posavetovao advokat ako nesto zabrljaju da imam dokaze na sudu. Nije joj bilo jasno da li se zezam ili stvarno...









Isto popodne, prvog dana, dodje brdo ljudi u posetu, uglavnom sve motoristi da ih sad ne nabrajam da nekog ne izostavim. Dva prazna kreveta bila su puna kaciga i jakni. Gremlin cak doneo i pivo. Svaki dan dok sam tu bio po neko je dolazio.

Prvih nekoliko dana sam bio prikljucen sve vreme na infuziju zbog dopune tecnosti, antibiotika, vitamina i slicno. Treceg dana ustanovi se i losa krvna slika pa pocnu i transfuzije krvi. Preporuce mi pojacanu hranu pa su moji kuci pripremali i donosili par dana konjsko meso – snicle, fasirane snicle, gulas, sve konjsko. Jeo sam, sta cu, bolje to nego transfuzija, po malo sam gadljiv na tudju krv.  

Odmah tih dana organizujem da se donese i TV, imao sam neki mali Soni sa integrisanim VHS video rikorderom. Zlaja donese policu, Natasa neku malu antenu, hvatalo se 4-5 kanala. Cak i neka kaseta bila u rikorderu, pustim kad ono snimak sa moto trka kada se prvi put vozila klasa Moto 2 u svetskom sampionatu a na snimku je bilo i 125 i Moto GP.

Sa mnom u sobi je lazao jos jedan decko od 20-ak godina iz Smedereva – Laza. Operisao ga isti doktor istu noc odmah posle mene i prevezli ga ovamo isti dan odmah posle operacije. Isto pao sa motora (na neverovatno smesan i glup nacin, kad mi je pricao mislio sam da se zeza) i izlomio nogu, iskidao obe arterije i samo jednu su uspeli da mu sastave. Isto je imao taj fiksator sa sipkama ali na nozi. O njemu cu jedan poseban post da napisem kasnije.

Za vreme prvih par dana lezanja gledam i pipkam onaj fiksator, jasno mi je da su klinovi zabuseni kroz deblju kost podlaktice ali kad pipam odozdo nema nista a znam da je i tanja kost bila slomljena, i to na dva mesta. Bio je tu neki mladji doktor Sale a jedna od sestara mi je rekla da je on asistirao na operaciji. Pitam ga prvom prilikom kako je fiksirana ta tanja kost (ulna) jer nema ni gipsa a ni klinova.

-E, kaze Sale, tu smo ti provukli iglu kroz supljinu kosti i nanizali redom polomljene komade. Ja pomislim – kao raznjice.

Nije mi bilo bas najjasnije kako je to uradjeno, ali kad sam video rentgenski snimak, sve se razjasnilo:


(koga interesuje sa tehnicko-bravarsko-mehanicke strane, moze da klikne na sliku za uvecanje):





Doktor koji  je operisao Lazu i mene tu noc subotu na nedelju, odmah od ponedeljka ode na godisnji odmor. Ali, navracao je onako u majici i farmerkama da nas obidje na kratko svaki dan. Drugog-treceg dana ja iskoristim priliku da ga pitam sta cemo sa sakom koja je podosta otekla, a znam da je i na njoj bilo nekih lomova.

On kaze –Auuu, daj da vidimo, ja sam gledao da ti izvucem ruku, prsti i saka nisu bili prioritet, sad cemo i to da vidimo.
Zovne sestru da me spuste u suteren na rentgen da se opet snimi. Ja iskoristim priliku i kazem da mislim da sigurno ima lomova i u stopalu jer me ono najvise i boli. Snime mi sve, na stopalu on kaze da ne vidi nista. Ali zato ima dva preloma prstiju i dva preloma u falangi sake. Donesu gips i ufalsuju mi to tu na krevetu u sobi, ali tako da moze da se gips svlaci i vraca prilokom previjanja ruke.

Sutradan jedna od sestara prijavi telefonom doktoru da joj je nesto sumljivo bilo na rani prilikom jutarnjeg previjanja i on dodje od kuce da vidi jer je bio vec na odmoru, bas u vreme posete. Isprazni sobu na desetak minuta i kaze da skinu zavoje da on vidi.

-Da, kaze, krenulo je tkivo na rani u nekrozu, to sam i hteo. Pri tom zaduzi jednu sestru koja je i inace tamo bila najvestija od svih da uklanja to mrtvo tkivo kad zahvati vecu povrsinu. I pri tom saopsti Lazi i meni da je do sad svracao da nas obidje ali sutra ide na put na more i da se nada da ce nas osoblje odrzati u zivotu dok se ne vrati. Videlo se da se zeza ali nije nam bilo sve jedno.

Sledece jutro zvanicno nas preuzme nacelnik klinike koji se upravo vratio sa odmora. Krace upoznavanje i naravno pita kako smo se povredili. Laza i ja skoro u glas odgovaramo da smo pali sa motora.
-Da se ja pitam ja vas uopste ne bih ni lecio, kaze on i izidje iz sobe.  Pri tome je jos i video kako na TV-u gledamo onaj smimak moto-trka sa kasete… Laza kaze – Uh, jebote, najebacemo dok se ne vrati Milenkovic.
Znao sam da nacelnik ne misli ozbiljno, ali jos istog dana mu odnesem viski (moji doneli par flasa da imam kad tako zatreba) da malo izgladim situaciju.

Prilikom previjanja insistiram da to radi ta pomenuta sestra , da ne pominjem ime, ubedljivo je najvestija tamo. Jos mi i isprica sa kojim doktorom je u semi i jos tako neke stvari da znam. U toj klinici leze uglavnom sve stariji ljudi sa prelomima. Sporo ili nikako se oporavljaju, nepokretni pa osoblju valjda Laza i ja dosli kao neko osvezenje. Tu sam prvi put cuo i za njihovu internu foru kad neko na klinici umre, pa neko pita gde je onaj sto je tu lezao – oni kazu – odustao od daljeg lecenja…

Kroz nekoliko dana crna nekroza (ima i bela i lici na rezance iz supe) zahvati celu ranu sa unutrasnje strane lakta gde je inace nedostajao poveliki komad koze i na previjanju sestra donese stolicu, sedne pored kreveta i secka to makazicama da dodje do zivog tkiva. Otklanja to odumrlo da bi ovo zdravo ispod moglo da “dise”.

Ovako je izgledala ta "crna" nekroza, koju je trebalo seckati i uklanjati:





Nedostaje veliki komad koze i taj doktor Sale sto je bio prisutan i na operaciji  mi kaze da ne brinem, kasnije ce tu da mi urade plastiku ako bude trebalo.
-Kako, pitam ja, jel skinete komad koze sa dupeta pa presadite tu?
-Jeste,- kaze on - a sta posle da radimo sa tim mestom odakle smo skinuli, jel da skidamo sa druge strane pa stavljamo tu, i tako u krug?

Posle mi objasni: ima neko rende, odredi se povrsina na delu zdrave koze i renda se po malo svaki dan. To sto se tu narenda posoli se na ranu, ne bi li pocelo da se prima i stvara nova koza. A renda se samo do odredjene mere da bi i tu mogla koza da se regenerise. Posle, par nedelja stoje neki vazelinski zavoji. Bas sam se bio zgrozio na tu pricu, ali srecom nije trebalo to presadjivanje, na opste iznenadjenje rana se vremenom sama zatvorila.

Jedno popodne svrate u posetu Rade Kocka i taj doktor motorista Djurdjevic koji inace radi na drugoj ortopedskoj klinici isto u Klinickom centru. Posedeli neko vreme, bilo price, zafrkavanja, prisecanja nekih starih dogodovstina. Tu mi je skocio rejting kod osoblja. Sestre sve znaju Djurdjevica i odmah je pocelo raspitivanje da li je jos a tom svojom dugogodisnjom devojkom itd. itd. da ga pozdravim kad opet dodje i sl. Vidim, dosta je popularan.


motoklasik


Laza.

Laza koji je lezao do mene je posebna prica. Decko od 20-ak godina, iz Smedereva. Oni koji su dolazili u posetu ga znaju.

Pao je sa motora na neverovatan nacin. Kada mi je prvi put to pricao mislio sam da se zeza. Medjutim, ispostavilo se da je tacno...

Vracali sa njih trojica sa skupa u Smederevskoj Palanci nazad u Smederevo. Pred jednim ravnim delom puta Laza ubrza da se odvoji od njih i kad je izisao na pravac pocne da pravi kristijanije (levo-desno) oko isprekidane linije (kao kad trkaci zagrevaju gume, samo pravi sire te lukove). Drugi iz grupe (sa CBR-om 900, ali po prici neiskusan vozac) kada je video da je Laza pobegao napred zavrne gas i krene za njim kao da ga stigne, pravo po sredini puta po isprekidanoj liniji. U trenutku kada je Laza povukao motor u levo da pravi te skijaske kristijanije ovaj ga nabode u levi bok motora, svojim prednjim tockom tacno u nogu i izlomi mu je (otvoreni prelom i pokidani glavni krvni sudovi).

Padnu obojica, Laza se izlomi a tom drugom nije bilo nista, dolazio je i u posetu, doduse sav oguljen kao krastavac. Inace to mu je bio zet, muz od rodjene sestre. Ta sestra se i porodila posle nekoliko dana dok je Laza lezao u bolnici. Inace, Laza je bio u teskoj pravnoj dilemi sta da radi. Ovaj ga je udario od pozadi, trebalo bi da je kriv u tom slucaju osiguranje bi mu platilo stetu na motoru i odstetu za povrede. A kako da ga tuzi i tereti – zet mu je… kaznili bi ga,oduzeli bi mu dozvolu a beba tek dosla... opet, valjala bi mu kinta i za motor i za povrede...

*

Negde na polovini mog jednomesecnog lezanja uvale nam u sobu nekog dedu od 90 godina koji je polomio butnu kost a tu je vec imao vestacki kuk. Deda lezi danima niko se ne hvata da radi bilo kakvu intervenciju ili sanaciju cekaju kao nekog doktora da se vrati sa odmora koji mu je pre desetak godina i ugradio taj kuk. U fazonu, kad je vec poceo sa njim, neka on radi. Da bi sprecili da se u tom cekanju noga skrati zbog preklopljenih kostiju na mestu loma, taj mladji doktor Sale odluci da postavi teg i improvizuje to tako sto mu je za nogu vezao neke gurtne, provukao ih kroz donju stranicu kreveta i okacio nekakav kanister od 5 litara koji je napunio vodom i pustio da visi i sluzi kao teg.

Deda je pri tom stalno trazio da mu gornji deo kreveta bude podignut, zbog cega je stalno klizio na dole i par puta dnevno su ga povlacili na gore kad skroz otkliza. Jedna sestra pridigne teg, a druga povuce dedu na gore.

Jedno popodne dremam posle rucka i kroz polu san primecujem da Laza onako na stakama prilazi da povuce dedu na gore, ko zna kada ce da dodju sestre a deda skroz kliznuo na dole. Nagnuo se Laza na jednoj nozi  iznad uzglavlja, odlozio stake, uhvatio dedu sa obe ruke ispod pazuha i povlaci ga energicno ka sebi da ga vrati da mu glava i gornji deo ledja budu na tom uzdignutom delu kreveta.
U istom trenutku prolama se urlik, deda jauce, Laza ga i dalje vuce ne shvata u cemu je stvar. Ja se u momentu rasanim, sve mi jasno u sekundi, viknem:

-Lazo sta radis, nemoj da ga vuces ima teg na nozi!
Laza ga pusti, zbunjen (deda urla i dalje, ali jako je senilan pa nije ni svestan sta se zbiva u stvari), ja mu ponovim da mu na polomljenoj nozi visi teg i da ce tako da mu razvuce nogu, da mora i teg da se drzi kad ga povlace na gore, pitam sto me nije probudio da pridrzim teg kad ga vec povlaci navise. Laza ga pusti i kaze:

-A ja jos sve mislim sta ce ta kanta tu vec par dana, sto je ne sklone. I zaceni se od smeha. Nije ni znao da to stoji umesto tega, da se ne skrati noga dok deda vec danima ceka na operaciju.

Pridjem, skinem pokrivac, pogledam dedu, ta noga mu sad vidljivo duza od one zdrave.  Opravio ga Laza, samo tako.  
Dotrce sestre, Laza nesto mrsi, sta sad da se radi? Uglavnom, otkace kantu, pa ako se noga sama vrati koliko-toliko u normalnu duzinu do ujutru, ponovo ce da privezu.

To popodne je srecom bila dobra garnitura sestara i dogadjaj se nekako zataskao, nisu upisali u knjigu dezurstva.


Da ne gresim dusu, deda nam je po nekad i valjao.
Kad mu bude lose pa mu uvece ostave kiseonik, samo preguramo kolica sa bocom i regulatorom izmedju nasa dva kreveta da se i mi malo osvezimo, na cistom kiseoniku...  
Laza cuo da je to dobro za kosti, a sta ce dedi kad mu ionako jos nisu sastavili nogu.


*

Bilo je sa Lazom dosta bisera ali ovaj, isto sa dedom, je jedan od jacih:

Posle par dana lezanja u bolnici deda uhvatio neki red da danju spava a nocu vileni i stalno nesto prica. Posto je bio dosta gluv, govorio je izuzetno glasno, u stvari vikao je. Mi taman zaspimo, deda pocne sa galamom, i tako celu noc.
Mi vec nocima neispavani, zalimo se svakom prilikom i sestrama i doktorima da ne mozemo da se oporavljamo od povreda zbog neispavanosti i nervoze, trazimo da dedu prebace u drugu sobu, ali ne vredi. Nas doktor je bio na odmoru i nije imao ko da se zauzme za nas. Neke sestre sa kojima smo bili dobri, uvece bi dedu izgurale u neku ostavu tu na spratu i rano ujutro ga vrate. To nam je malo omogucavalo da spavamo, ali problem je ostajao.

Uvece sestre pitaju ko ima bolove i nude dve-tri vrste lekova, sto za bolove sto za umirenje, moglo je da se uzima po izboru kome sta odgovara. Mene nije bolelo narocito (sem stopala koje je bilo pod velikim otokom) ali nisam uzimao te lekove jer sam bio uvrteo u glavu da je dobro kad osetim bol, to mi je signal sta se dogadja i upozorenje da ne radim odredjene pokrete koji su bolni. Lazu su povrede izgleda vise bolele i uzimao je te lekove svako vece i kad treba i kad ne treba, pa ako ne iskoristi on stavi u neku kutijicu da ima u rezervi.

Jedno vece pojacamo zalbe na dedinu galamu i sestra odluci da mu da malo jacu dozu leka za smirenje i spavanje (sto je poseban doktor koji je to popodne dolazio odobrio) i kaze da ce sad verovatno biti miran. Medjutim ista prica, tek sto zaspimo deda pocinje galamu. Laza se vrti po krevetu, psuje, kaze:

- Ma nije mu ona dala dobar lek, da pojacamo malo. Izvadi Laza tabletu iz svoje rezerve i pridje dedi
– Ajde, deda, lekic (tako su i neke sestre govorile kad deda treba da pije lekove). Deda poslusno guta lek, Laza kaze:
- E, tako, - i ode da spava.
Kroz neko vreme deda opet pocinje neku glasnu nepovezanu pricu kako je ranjavan na Sremskom frontu, ali su mu tada sve odmah namestili i za par nedelja zaraslo, a ne kao ovi ovde... Laze samo kaze:  
- U, majku mu, evo ga opet, - odmah ustaje, vadi svoju kutijicu i opet ista procedura (Deda, evo lekic!).
- Da ne bude mnogo, nemoj Lazo,- upozoravam ga.  -Ma kakvi mnogo, - zna Laza meru…

Zaspasmo opet, ja se u neko doba probudim – mir i tisina u sobi. Laza pogodio dozu.
Ujutru, deda se ne budi. Pitam:
- Lazo, da nije bilo previse?
- Jebem li ga, otkud znam. Ce vidimo. Ako nesto pitaju ce kazemo da nista ne znamo.

Naravno, sestre ujutru pitaju sta je sa dedom, Laza kaze da je budan i larma po celu noc i zato sad spava.
Deda se nekako probudio tek kasno po podne, ali od tada vise nikad nije razgovetno pricao kao ranije, slabo sta je moglo da se razume.
Kada se ubrzo posle toga vratio nas doktor, dedu su iselili u drugu sobu, na cetvrti sprat, da je pri ruci sestrama. To ga je verovatno i spasilo, jer ko zna da li bi preziveo jos koju Lazinu intervenciju.

*
Jednom prilikom posalju Lazi od kuce jako veliku lubenicu. Bila velika vrucina, damo sestri da odnese u frizider ali se ona vrati i kaze da ne moze da stane u taj frizider gde one drze flase sa picem, svoj dorucak itd. Kada su popodne otisli lekari i dosla druga smena sestara uspemo jednu da nagovorimo da stavi lubenicu u veliki sluzbeni frizider, kao orman, gde stoje lekovi, neka oprema i sl.

Uvece, kada su meni zavrsili sa vecernjom infuzijom, trazimo da je donesu, Laza prvo odsece jedan komad za tu sestru koja je donela i odcopamo nekako na terasu koja je gledala na dvoriste englaske ambasade da tu jedemo. Posto je meni desna ruka bila tada fiksirana i gornjim fiksatorom i neupotrebljiva, Laza je sekao prvo na kriske i posle na komade.  Lubenica je bila dosta slatka i dobro ohladjena pojeli smo je celu jer smo procenili da onako nacetu vise niko nece hteti da je vrati u sluzbeni frizider za lekove.

Vratimo se u sobu, legnemo da spavamo – ali treba ici u wc svaki cas. Onolika kolicina lubenice ucinila svoje. Ja nekako i copam ali Lazi je noga u fiksatoru i velika je procedura da ustaje, ide i vraca se. Posle drugog ustajanja Laza kaze:

-A, bre, ne moze ovo ovako, ce se okliznem negde i se izubijam. – I ode u neku ostavu iza stepenista pored previjalista  gde je stajala razna oprema i nadje “gusku”. Do jutra je napunio do vrha. Par puta se samo culo kako zubori.
Rano ujutro, sestra koja je prva obilazila sobu u cudu. Na Lazinom ormaricu visi “guska” skroz puna, a zna da smo vec neko vreme obojica pokretni i da vise to ne koristimo.

-Odakle ovo ovde? – pita i pali svetlo iako tek svice i jos spavamo. Onda ugleda pored vrata korpu za otpatke do vrha punu kora od lubenice i odmah joj je bilo jasno. Uze onu Lazinu gusku uz komentar da se to vise ne ponavlja i ode da je isprazni. Laza se tu tek probudi i samo je uspeo da dovikne:

-Ugasi svetlo….



Tanasije.

Dodje pred kraj mog boravka tamo i neki Tanasije. Stariji malo od mene, ozbiljan covek, slomio obe kosti na potkolenici i kao sto je pravilo, samo mu imobilisali taj lom i lezi danima dok se nadlezni ne dogovore kako ce da urade fiksaciju i ko ce da radi.

Tanasije zivi na Avali, u kuci, negde kod spomenika Neznanom junaku i zaduzen je za odrzavanje ukrasnih cvecnjaka oko spomenika i ujedno je nesto kao sumar za taj kraj. Prica da je krenuo to jutro u pola pet da nesto obidje i da proseta psa. Ja ga pitam sto u to vreme nije spavao kao sav normalan svet (u krajnjoj liniji ne bi se ni polomio da nije tako rano ustao), on kaze da je tako navikao.

Obidje to sto je trebalo i krene nazad precicom kroz sumu, stane na oboreno deblo, sklizne mu noga i slome se obe kosti na potkolenici. Nema sanse da ustane ni da se krece, uzme mobilni da zove kuci – niko se ne javlja, zena izisla, poranila da obavi nesto u gradu. Zove hitnu pomoc na 94, niko se ne javlja. Zove miliciju na 92, takodje - nista. Zna on tacno gde je, lako bi objasnio telefonom, asfaltni put sto vodi do tornja je blizu, cuje kako prodje po neki auto, ali niko ne ide kroz sumu, samo on i pas su tu. Krene da zove ponovo, kucu, hitnu pomoc, miliciju, u krug, niko se ne javlja. U tom pozivanju mu crkne i baterija na mobilnom. Tek posle su mu rekli da za hitnu pomoc 94 i miliciju 92, mora da okrene pozivni broj 011.

Lazao je Tanasije tako u sumi do podne. Cim pokusa da krene, zaboli ga noga i padne.  Pas valjda proceni u neko doba da je djavo odneo salu, i uputi se kuci da prijavi dogadjaj i stvarno posle pola sata vrati se sa Tanasijevim komsijom i zenom. Nekako ga dovuku do puta, a posle je bilo lako dalje.

Dok je lezao tu, Tanasije je video kako Laza, da ne bi ustajao, sve krupnije otpatke kosarkaskim stilom baca u korpu u uglu sobe. Ako pogodi ok, ako promasi nikom nista, ko prvi ustane digne to i smesti u korpu. Odvazi se tako i Tanasije da baci sa kreveta praznu flasu od kisele vode u korpu i naravno promasi. Medjutim, i ako mu je bilo receno da strogo lezi jer je imao samo neki mali polugips za imobilizaciju, on krene da ustaje da podigne tu flasu. Laza i ja smo dremali i nismo ni videli da je krenuo sa kreveta da skakuce na zdravoj nozi.

Odjednom nas budi tresak, Tanasije poceo da pada i u padu prvo oborio metalnu vitrinu pored kreveta. Puklo je u onoj tisini kao da je pala bomba.
U zadnjem trenutku Tanasije se hvata za metalno uzglavlje kreveta da se zadrzi, cvrsto se uhvatio sa obe ruke, ali jbg, bolnicki kreveti su na tockicima… tako da je krevet  krenuo za njim do pola sobe. Pao je skroz na dedin krevat, deda nesto vice nije ni svestan sta se dogadja, Tanasije kuka, opet je razvrnuo nogu, Laza se zacenjuje od smeha i to tako zarazno da ni ja ne mogu da se suzdrzim. Nekako se iskontrolisem i posto sam jedini mogao da hodam tj. copam bez staka krenem da dizem Tanasija onom zdravom rukom, jedva je ustao i seo na krevet.

U medjuvremenu dotrcase sestre. Ulaze, Tanasije kuka i dalje, Laza ne moze da dodje do daha od smeha, soba u haosu, krevet na sredini, sve stvari iz vitrine poispadale, pri padu Tanasije otkinuo dedi kesu sa katetera i prosuo se urin po podu – opsti uzas.
Pospreme sestre nered i zovnu nekog mladog doktora koji je bio na dezurstvu da Tanasiju koliko-toliko vrati ponovo nogu u priblizno anatomski polozaj. I telefon mu se razleteo, ja sam (jer mogu da hodam) sakupio delice pa mu je Laza (jer je imao obe ruke u funkciji), sat vremena sklapao.

*

Tih dana doktor je vec poceo da me pusta kuci na po par dana (mada to nije bio obicaj u klinici). Stignem tako jednom kuci, dva dana posle ovog dogadjaja, tek otvaram vrata a na mobilni stize poruka, jos je cuvam u telefonu. Pogledam odmah, salje Laza, a u poruci pise:  “E, Igore, samo da ti javim, Tanasije nam se opet skrsio!” i tri smajlija na kraju. Ti smajliji verovatno znace da se Laza opet gusi od smeha. Zovnem odmah da vidim sta je, i tacno - Laza po obicaju ne moze da prica od smeha, kaze da je on otisao na terasu malo da se sunca i da gleda Engleze iz ambasade kako igraju tenis, a Tanasiju djavo nije dao mira i krenuo i on tamo za njim i cim je izisao iz sobe na hodnik isklizne mu staka i padne ispred lifta.

Tada su mu najozbiljnije zapretili da ce ga vezati dok ne bude vreme za operaciju noge.



Prvi koraci.

Veliki uspeh je bio kada sam posle desetak dana od pada uspeo da stanem na levu nogu i hodam. To je bilo veliko olaksanje.
Otok stopala je bio jako veliki, a sa gornje strane su bile dve rupe koje su oni zasili takodje tokom operacije, kao da je neko na dve mesta zabo duboko neku deblju olovku. Posle sam gledao cizmu, nije bilo veceg ostecenja, ni sada mi nije jasno odakle te povrede tu.

A stopalo mi je bilo nepodnosljivo vrelo, pa mi je jedna sestra napravila litar razblazenog alkohola da povremeno sipam po zavoju i tako da hladim. Ostavila mi celu flasu da mogu sam da sipam jer dosta brzo ispari.
Kada sam prvi put seo na krevet (posle nedelju dana) i pustio nogu da visi na dole ucinilo mi se kao da je stopalo eksplodiralo kada se krv spustila u njega. Povucem nogu brzo gore na krevet da smanjim pritisak krvi pa malo spustim, malo dignem da se priviknem. I tako dva-tri dana. Prvi koraci su jako boleli, stopalo je bilo pod otokom i jako osetljivo, ali sam znao da nema lomova i tu bol sam ignorisao. Dan-dva sam se pomagao stakom. Svakim danom sam sve bolje hodao. Poceo sam i da vezbam uz, a kroz par dana i niz stepenice.


U medjuvremenu, rana na prisivenom bicepsu, posebno sa donje strane, krene u “belu” nekrozu (za razliku od “crne”, koja se odvijala prethodno, ova izgleda kao da je premazano pudingom od vanile. Sestre su to redovno cistile i seckale, tako da je i ta faza nekako prosla.






Sestra A.

Dok smo jos Laza i ja bili sami u sobi vrati se sa godisnjeg odmora sestra A, da ne pisem ime.
Vec u njenoj prvoj smeni vidim da je po malo blesava, odmah se primila u pricu, vozi i njen decko motor, cak je i ona probala i sl.

Onda sutradan pocne prica o letovanju, gde je bila, kako se provela, kako je pocrnela itd. Na kraju kaze da su joj na moru uradili jednu lepu tetovazu i da joj je super ispalo.

-Daj da vidimo – odmah kazem, onako ne razmisljajuci.
-Jao, pa nemoze, malo je na nezgodnom mestu ;) – smeje se ona.
-Sta ima veze – kazem – Ja sam ozbiljan covek, a i Laza je dobar decko, sto da ne pogledamo?
-Dobro – vidim da ne moze da izdrzi a da ne pokaze – ali nemojte nikom da pricate, posebno ne glavnoj sestri, nije pohvalno da se sestre na klinici tetoviraju, a jos sam na odredjeno vreme jos nikako da me prime da radim za stalno.

Obecam odmah i u svoje i u Lazino ime da se nece raspricati po klinici, ona zatvori vrata i pokaze nam tetovazu. Dva delfina u skoku, stvarno lepo uradjeni.

I mesto na kome su bili uopste nije bilo nezgodno, cak naprotiv…

   

Do tad sam mislio da je sve, kao, zezanje ali nisam procenio da je bas toliko blesava.

E sad, kako da objasnim gde su bili delfini a da ostanem pristojan?
Delfini su bili sa prednje strane, skroz nisko, na preponama (ili kako bi starije zene rekle na donjem stomaku), malo samo navise i levo od, da tako kazem, centra.
Cinilo se kao da upravo iskacu odande (kad se kaze “odande” zna se na sta se misli…), pri tome je onom vecem deo repa jos bio unutra.

-Jel da da je super?
-Fenomenalno – kazem ja - odlicna ideja.

Laza zanemeo. Tek kasnije je uspeo da kaze:  
-U, jebote… A potpuno se smirio tek sutradan... [srce]




motoklasik


Bakterija.

Negde na pola lezanja u toj ustanovi vratim se polako u normalu, prestanu infuzije i terapije antibioticima i ostalim lekovima putem infuzije kroz braunilu,taman se opustim malo, kad jedno vece donosi sestra pomovo stalak za infuziju i kaze mi da su stigli rezultati uzorka rane i da se zapatila neka bakterija tako da su iz laboratorije odmah i odredili kojim antibiotikom ce se delovati i to u trajanju od narednih 10 dana. Pri tome, taj antibiotik je bio dosta jak, nije mogao da se prima direktno morao je da se rastvori u pola litre fizioloskog rastvora i putem infuzije da se prima, ali i to da kaplje izuzetno polako.

Otprilike, preko 2 sata treba da tim tempom iscuri sve. I tako tri puta dnevno, ukupno sedam sati dnevno sam bio prikljucen na to (celo radno vreme, a ne radim vec odavno). To mi je tesko padalo, narocito jos kad istekne sva tecnost a sestre nema da iskljuci cev i stavi poklopac na braunilu. Uradio bih ja to i sam, ali druga ruka mi nije bila u upotrebi, a Laza mi nije bio bas pouzdan za te radove.

Nase odelenje se nalazilo na prvom i cetvrtom spratu po tri sobe, s tim da su sobe za sestre bila na trecem i cetvrtom, nema sanse da ih dozovem. Ubrzo sam uveo praksu da cim vidim da je zavrseno isticanje infuzije i antibiotika, zatvorim ventil na crevu da ne krene vazduh u venu (sto bi Nemci rekli da ne dodje do luft-felera), skinem sa stalka praznu bocu, nosim je u zubima da bih mogao zdravom rukom da se drzim za gelender i krenem stepenicama gore pa prvu sestru na koju naidjem usput zamolim da mi oktaci cev sa braunile. To mi je bilo znatno lakse nego da cekam ili da vicem da dodju.
Ta terapija antibiotikom se pokazala efikasna i bakterija se na kraju iskorenila.
Losa posledica je bila ta da je izuzetno jak antibiotik unistio i crevnu floru (bakterije koje omogucavaju varenje) tako da sam postepeno dobio jaku dijareju i par dana po konacnom izlasku kuci morao sam da odem u bolnicu na Bezanijsku kosu da lezim jois 5-6 dana da bi i to sanirali.

Bile su vrucine i braunila u veni nije mogla dugo da traje – par dana. Jedno vece dodje sestra sa drugog odelenja kao da pripomogne da brze zavrse da mogu da gledaju tursku seriju u osam sati, gore na trecem spratu. Udje u sobu da mi zameni braunilu, neka debela Natasa.

Znalo se da smo i Laza i ja pali sa motora i ona pocne da pevusi neki narodnjak “kavasaki – nindza kad juri po putu….itd”. Zabode jednom i promasi. Zabode ponovo i nekako joj se iskrivi i zalomi onaj plasticni deo igle na braunili, verovatno je rano pocela da izvlaci metalni deo iz sistema braunile. Krene u treci pokusaj i ja joj kazem da ostavi i da dodje neka druga sestra. Ona me gleda pravo u oci nekim suludim pogledom i nastavlja dalje. U trenutku sam se setio onih horor filmova sa ludim doktorima. Povucem ruku u stranu, ne dam, i ona izidje napolje.

Laza se naravno smeje iz sve snage, njemu je sve uvek bilo smesno. Posle dodje druga sestra, ja joj ispricam sta je bilo, ona pogleda ruku metar udaljena od kreveta i kaze da i odatle vidi gde moze da namesti braunilu a da pri tom nije blizu zgloba da me ne boli kad savijam saku.   
I stvarno zabode ona braunilu iz prve. Tada mi je rekla da uvek trazim da promenim braunilu kad dodje vreme kada je ona u smeni i da je zovem.



Povremeni izlasci kuci.

Kada su prestale terapije i kada se moj doktor vratio sa odmora poceo je da me pusta po malo kuci, kada ni on nije na klinici, jer su u bolnici i napolju bile velike vrucine. Glavna sestra se protivila uvodjenju te prakse, ali doktor je doktor, on zna kako je najbolje. Tada se vec previjanje proredilo na svaki drugi ili treci dan i ako se poklopi kad sam kuci, samo dodjem oko 10 sati na kliniku da mi Goca (koja se vratila u medjuvremenu sa odmora i bila glavna za previjanja) previje ranu.

Kada sam prvi put stigao kuci odmah sam sisao do garaze da vidim mogu li da vozim auto – bar do Usca na pivo. Problem je bio sto je leva ruka bila van upotrebe (fiksator je jos bio do ramena) a leva noga i dalje pod velikim otokom. Tada mi je palo na pamet kada sam pre dve godine trazio auto po Nemackoj da uvezem, koliko sam dobrih prilika glatko odbacio jer je bio automatski menjac a ja hteo manuelni (sa 6 brzina). Taj model je bio redak sa manuelnim menjacem, ali smo na kraju nasli da se poklopi sve sto sam hteo (neka svetlija boja, oprema, motor) ali da ima normalan menjac (sto bi, opet, rekli Nemci – salt-getribe). Jedino mi se u pocetku nije svidjalo sto je karavan, ali racunao sam da ce valjati kad se ide na trke old-tajmera, sto se i pokazalo kao tacno.
Da sam kupio automatik, ne bi mi trebala leva (povredjena) noga, a jedinu preostalu ruku (desnu) bih drzao samo na volanu, ne bih morao da je koristim i za menjac.

Probam ja da vozim oko garaze – ide nekako. Cak dosta dobro. Dodjem do zakljucka da je i dobro sto nije automatik, jer je ovo i prilika da vezbam levu nogu pritiskajuci kvacilo - umesto fizikalne terapije.

Odem jedno jutro od kuce na previjanje u kliniku. Tu je problem za parking, zgrada nije u samom krugu Klinickog centra nego u ul.vojvode Milenka, sve puno. Stanem na sluzbeni parking ispred zgrade (5-6 mesta za doktore i hitnu pomoc) i kazem portiru ako bas bude neki problem da me zove, tu sam odmah na prvom spratu. Previje mi to Goca za cas, krenem kuci, izidjem na kapiju i onako copam niz ulicu do auta, a ruka mi je tad bila u onom nosacu sto visi oko vrata ali proviruje po neki klin.

Pre toga me glavna sestra pitala kako cu nazad, ja kazem da sam vec zvao taksi.
Dosepam do auta, sve mi naopako, desnom rukom moram da otvaram leva vrata. Laza me pozdravlja sa prozora, dignem glavu da mu mahnem i vidim isto na prozoru ali na trecem spratu glavnu sestru kako gleda dole i krsti se… sta sad da radim, mahnem i njoj i odvezem se.

To sto sam par puta dosao kuci za vreme lezanja u bolnici je dosta doprinelo oporavku. Prijalo mi je i pivo na Uscu, valjda je iscrpljeni organizam imao povecane potrebe za vitaminom B.



Skidanje dela fiksatora.

Pocetkom jula vratio se moj doktor sa odmora. Ja odmah proturim pricu kako je u sobi vrucina, kako nas deda maltretira galamom i kako bi za moj oporavak najvise odgovarali kucni uslovi. On kaze da nije to jos za izlazak, ali kaze glavnoj sestri da me pusti za vikend.

Nije bio obicaj u klinici da se tako izlazi, spremam se ja da krenem, ostale sestre pitaju jel to izlazim na sopstveni zahtev? Ne, ne, kazem ja, moram neke hitne poslove da obavim, ali se vracam. Doktor mi je bio rekao da ce u ponedeljak kada se vratim da mi skine gornji deo fiksatora tj. spoljnu sipku koja je isla od lakta do ramena paralelno sa nadlakticom. Sa donje strane se drzala za sipku kojom su bili fiksirani lomovi podlaktice a sa gornje strane je bila pricvrscena za dva klina koji su bili usrafljeni u kost odmah ispod ramena.

Taj deo fiksatora sluzio je samo da fiksira lakat da se ne pomera u prvo vreme kako se rane od prisivanja bicepsa ne bi pomerale i ostetile. A mora da se skine, kako mi je objasnio, da se ne bi ukocio lakat bez potrebe.
Gledam ja to sa tehnicke strane, dole ce lako da odsrafi, ima neka rotirajuca dvostruka selna kojom je ta sipka spojena za drugu sipku koja ostaje, ali gore kad se skine morace i da se odsrafljuju i klinovi iz kosti.To me je malo brinulo, jer sam se od drugih pacijenata naslusao raznih prica o dogadjajima prilikom odstafljivanja klinova.

Ko nije razumeo tehnicko objasnjenje, prva slika pokazuje donje uporiste, tj. kod lakta, te sipke koja treba da se skida, a druga slika gornje uporiste gde se vidi jedan od dva klina u ramenu:








Vratim se ja u ponedeljak ujutro, poranim, stignem nesto posle 8 sati, pitam sestru koju sam zatekao u sobi gde je doktor da mu se javim.

-Otisao je on - kaze ona.
-Kako, bre, otisao? Gde? Kad se vraca?
-Otisao je kuci, ne vraca se, bio je nocas dezurni.

Uh, dzabe sam se vracao kad on nije tu, sad bar dva dana nece raditi posle nocne smene. U to ulazi glavna sestra, pitam i nju, ona kaze da se nece vracati do petka jer je otisao u Italiju, sluzbeno. Au, pet dana, a sad vise ne mogu ni nazad kuci jer samo on moze opet da me pusti. Legnem na krevet vec iznerviran, procitam novine i pocnem da dremam.

Odjednom ulazi sestra i vice sa vrata:
-Igoreeee, hajde, idemo! Mislim u sebi: -Gde idemo sad, u p.m.?

Odmah zatim cujem doktorov glas kako se dovikuje sa nekim kroz hodnik i sa vrata mi i on vice da pozurim jer je vec krenuo na put pa se setio da je rekao da se danas vratim od kuce da mi povadi ta dva klina i oslobodi lakat. Stvarno dosao u nekoj majici, farmerkama i patikama i rej-ban naocarima za sunce. Vec drzi na hodniku za ruku jednu od sestara koja ce da mu pomaze, ja izlazim, kazem njoj da ode gore bar po neku lokalnu anesteziju, doktor kaze da ne treba, nema se vremena, cekaju ga ljudi dole u kolima, samo je svratio da ga ne cekam bez veze u bolnici pet dana, a setio se kad su vec krenuli u Italiju. Odemo tako u sobu za previjanje na istom spratu, iza stepenista, ja sednem na sto, on odmah vadi dva kljuca 13, viljuskasta.

Kljucevi…. uzas. Jedan je onaj crni sto je davno isao u kompletu za Zastavina vozila, viljuskasti 13 – 11. Drugi je nekad bio hromiran ali sa hrom na vise mesta oljustio i deluje kao oni polovni kljucevi sa buvljaka. Ja se nesto kao nasalim u vezi toga da razbijem tremu, on kaze da je dobro sto je i te nasao inace bi morao klestima da odsrafljuje…

Odsrafi on taj zglob sa donje strane sa selnama brzo, popusti spoj se sipkom i na klinovima gore i demontira sipku.
Ostala da vire gola dva klina iz ramena, on trazi od sestre da mu nadje kljuc za klinove, ona mu daje, on vraca -nije taj nego manji, imaju dve vrste. Ja pomalo u panici, predlazem da se klinovi ostave, bar dok se on ne vrati sa puta pa posle polako bez zurbe da se skinu, a i u slucaju da treba da se vraca sipka nekim slucajem, da imamo klinove - uporista , ko ce da busi kost ponovo.

U trenutku mi se ucinilo da mu je ideja prihvatljiva, da sam se izvukao, ali malo kasnije poce on da se smeje:
-Ma gde da ti ostavim klinove tako? Ono, moze, nije da ne moze, ali videce neko, zezace me do penzije.
Ja da dobijem na vremenu trazim da vidim kakav je kljuc za klinove on mi pokazuje, neki mali cevasti, ali cetvorougaoni unutra, mozda 3-4 mm.
Druga sestra sa vrata vice da ovi iz auta sa kojima je krenuo u Italiju pitaju hoce li skoro, on odgovara
– Evo gotov sam - a nije jos ni poceo. Da me malo ohrabri, kaze da boli samo prvi krug kad pocne da odvija, posle nista.

Racunam, dobro – sta je tu je. Cujem kroz prozor kako u dvoristu englaske ambasade igraju tenis, kako se loptica jednolicno odbija o beton pa o reket, ne znam zasto mi se to urezalo u secanje.

Namesti on kljuc i pocne da odvija, stvarno zaboli ali ne na tom mestu gde je klin nego kao da je cela kost u nekoj stegi i pocinje da trne…. i stvarno boli samo prvi krug, posle odvija lako. Sestra ceka sa spremnim tuferom da ne prsne krv iz rupe od klina i dosta vesto ga postavlja u istom trenutku kad je doktor izvukao klin (pricali su da tu nekad hoce da prsne kao iz fontane).
Odmah odsrafi isto tako i drugi, jeste da boli prvi trenutak, ali nije nesto neizdrzivo.

Ostavio je sve njoj da zavrsi, da skloni alat, previje itd.
On odmah izlazi, zuri, cekaju ga, ja vicem sa onog stola jel mogu sad kuci dok je on na putu, on iz hodnika dovikuje da prenocim tu za svaki slucaj pa sutra ujutru da idem… i da se vratim kad i on – u petak.
Taman je zamakao u hodnik, sad sestra vice za njim i pita koji antibiotik da mi se da zbog rupica od klinova?
Doktor se vraca, ali proturio samo glavu iza vrata od previjalista i kaze:

-Daj neki, sta ja znam, tebalo bi nesto, otkud znam sta imate gore? Neki sto imate, a da ne bude mnogo jak – i ode. Sestra je posle odabrala neki “da ne bude mnogo jak”  da to pijem nekoliko dana.

Pomeram, lakat radi, i savijanje i rotiranje.

Sutra ujutru sam imao problema sa glavnom sestrom da me pusti jer doktor nista nije napisao u tom smislu, u onoj zurbi, ali je sestra koja je asistirala i bila tu kad je to rekao posvedocila, tako da sam opet otisao kuci u utorak – pa do petka.

Evo kako je to izgledalo, mnogo elegantnije, samo jedna sipka duz podlaktice (ona unutra u drugoj kosti se nije ni videla spolja, jedino je drugi klin (od cetiri) malo vise strcao, sto je stvaralo problem kod navlacenja rukava.







Izlazak.

Vratim se u petak ujutro, vratio se i doktor iz Italije i dosao na posao. Vizita, on raspolozen, pita hocu li kuci, da me otpusti iz bolnice. Naravno da hocu. Kaze da dodjem kasnije gore na cetvrti sprat da zavrsimo papirologiju. Odem oko podne kod njega u kancelariju da se dogovorimo oko daljeg tretmana rane od krpljenja bicepsa i za kontrole, on se nesto zamislio dok gleda moje papire i pita:

– A gde je tebi gips sa sake? Svo vreme mi se cini da nesto fali i sad tek vidim da je to naknadno stavljeno, da je bilo na samoj operaciji onda bih pamtio. Ko ti je to skinuo?
-Skinuli mi dok ste vi bili na odmoru. Nacelnik rekao da vise ne treba. – kazem ja.

On poce da prevrce ocima, kao, sta se mesaju u njegove pacijente, rano je to bilo za skidanje, ali sta je, tu je, zovne sestru da mi napise nalog da odem u suteren na rentgen da snimim saku da vidi kako stoje stvari. Dok smo cekali natoci nam on po viski (iz ogromne kolekcije flasa) i kaze:
-Nema veze, ako se pokaze da treba otici ces gore kod Sladje i sredice ti ona to lako.

Ja se unervozio, ne znam ni gde je to “gore” ni ko je Sladja. Posle se raspitam kod sestara, “gore” je klinika za mikrohirurgiju u Klinickom centru, a Sladja je jedan od vidjenijih doktora tamo, njegova prijateljica.

Sidjem do rentgena da snimim saku da doktor odmah pogleda i kazu mi da je tehnicar otisao kuci pre pola sata.
-Kako otisao? -pitam. –Tek je jedan sat, jos je rano.
-Tako, otisao – odgovaraju oni. - Obavio sva zakazana snimanja za danas, a petak je, ima nesto da obavi u vikendici i otisao.

Zovu ga na mobilni ako je jos tu negde da se vrati, on vec stigao kuci, nema sanse. Pitam jel zna neko drugi da radi sa tim rentgenom, ne zna niko. Vratim se na cetvrti sprat kod doktora i dogovorimo se da ipak idem kuci, ali da dodjem u ponedeljak ujutro, da napravim snimak i da tada odluci sta je sa sakom, pa onda da se pisu otpusni papiri. Taman i da mi jos jednom tu u klinici previju ranu u ponedeljak.

Dodjem u ponedeljak, snimim, on pogleda, ne stoje bas idealno prelomi na saci. Jedan samo zarastao potpuno. Ali odredi on polozaj u kome treba da se postavi saka, pokaza to Goci koja je bila glavna za previjanja i kaze joj da stavi gips u tom polozaju pa ce se to verovatno ispraviti. Postavi to Goca tako kako nam je doktor pokazao a ja iskoristim to jutro kad sam vec tu na klinici da primim i revakcinaciju protiv tetanusa, bilo je tacno mesec dana od pada sa motora. U medjuvremenu napisu otpusne papire s tim da dolazim svake srede na kontrolu kod doktora zbog i dalje velike rane sa unutrasnje strane lakta.





motoklasik


Leto i jesen.

Po otpustanju iz bolnice u prvo vreme sam svake srede isao kod doktora na kontrole zbog rana sa gornje i donje strane bicepsa koji su prisili. Tu uvek iskoristim priliku i da mi previju ranu. Prvi put je sa mnom na kontrolu isla i  zena od mog prijatelja, koja isto vozi motore, da pogleda sta i kako treba, jer je tada radila u Domu zdravlja koji mi je blizu pa mogu i kod nje da se previjam. I stvarno mi je dosta ucinila oko kasnijih previjanja.

Bilo je preporuceno da se rana sunca i ja sam koristio za to jutarnje sate kada mi sunce tacno pada na krevet kada otvorim prozor i podignem roletnu, otprilike izmedu 7 i 8 sati ujutru. Da li zbog suncanja ili neceg drugog, rana se zatvarala velikom brzinom iz jutra u jutro, kad skinem zavoje, moglo je da se primeti kako se hvata bar po milimetar nove koze sa strane. Kasnije se preslo samo na flastere i posle je potpuno zaraslo. Time su se i kontrole kod doktora proredile.












Krenem odmah i na fizikalne terapije u Dom zdravlja, razne vrste struja, magnetnih polja, vezbi, najvise zbog stopala koje se sporo oporavljalo. Taj Dom zdravlja mi je bio na 500 metara od kuce pa nije bio problem. Tamo je radila prijateljica od mog kuma, bila je svojevremeno par puta kod mene na brodicu, pa sam i tu imao dobar tretman.
Taj kum mi je posle pada rekao da batalim motore i trke, da kupim vikendicu i da pocnem da se bavim poljoprivredom, ako vec nemam nista drugo da radim, bar je bezbedno. Sta ce covek, nije znao da sam u Urgentnom prvo jutro lezao pored coveka kome je freza otkinula nogu…. nije bezbedno baviti se ni poljoprivredom…

Na svakih nekoliko nedelja doktor je trazio da donesem kontrolni snimak ruke, tj. preloma. To sam slikao u Domu zdravlja i odmah mi je bilo jasno cim vidim snimak da ne zarasta, skoro da nisam ni morao da idem do doktora.
Koristio sam razne napitke i mazalice za koje bih u medjuvremenu cuo, sto za ranu, sto za prelome - melem od korena biljke Gavez, rusku mumiju, razne napitke od rastopljene ljuske jajeta (zbog kalcijuma) i ko zna sta sve jos. Pitam jednom prilikom doktora u vezi tih stvari, on nesto neodredjeno odgovara i odmahuje rukom. Ja insistiram, kazem da znam da nista od toga nije na zvanicnoj listi lekova ali da mi kaze kakva su iskustva sa tim neformalnim preparatima.

- Znas sta - kaze on - Koristi sta god hoces. Posebno ako si vec uvrteo u glavu da ce da ti pomogne. Valjda neces nista da sjebes. Ako nesto i po.ebes, dodji pa cu opet da popravim nekako... pazi samo da ti ne udje pored klinova neka infekcija u kost...

U stvari, zarasla su 4 preloma na saci i jedan na tanjoj kosti podlaktice (ulni) i to onaj blizu sake. Negde u novembru konstatuje se konacno da od zarastanja lomova na sredini obe kosti podlaktice nema nista. Da je htelo da sraste, do tada bi vec sraslo. Doktor mi na kontroli kaze da nema tu sta vise da se ceka i da ce da povadi klinove od fiksatora sa deblje i izvuce iglu iz tanje kosti.

-I sta onda kad se skine? –pitam ja –Nije zaraslo. U sebi vec zamisljam kako ce na tim mestima preloma ruka samo da mi se preklopi kao lovacka puska kad se puni.
-Vidim da nije zaraslo. Pa nista, onda cemo dalje klasicno – odgovara doktor.
-Sta klasicno? Jel gips?
-Gips – i pokazuje na svojoj ruci potez od ispod ramena pa sve do prstiju.

To je znacilo drzanje cele ruke u gipsu mesecima, sa neizvesnim ishodom i sa ukocenjem lakta i zgloba sake sa dugotrajnim kasnijim vracanjem u kakvu-takvu funkciju. I navalio je da mi odmah tu u ambulanti vadi klinove, a posle u klinici da se radi dalje. Ja dosao autom na kontrolu, nema ko da vozi nazad, znam da od te ruke nema nista ako skine fiksator. Jedva ga ubedim da sve to uradi lepo na klinici u boljim uslovima i on me uputi da onda svratim dole do klinike da se dogovorim sa glavnom sestrom kada da me prime. Odem odmah tamo i objasnim glavnoj sestri sta je receno, ali, da dobijem na vremenu, prijavim i da me hvata prehlada i temperatura na sta ona ocekivano kaze da onda ne zurimo i da se javim kad to prodje.

Odmah posle toga pocnem da se konsultujem po drugim zdravstvenim ustanovama sta bi bilo najbolje u situaciji u kojoj sam bio. Tako preko prijateljice odem i na konsultacije na ortopediju na Banjicu. Njen poznanik koji je tu radio preporuci doktora koji bas te stvari radi, primi me covek i objasni da to mora sasvim drugacije da se fiksira, da dodjem za mesec dana pa da se dogovorimo o daljem postupku, kad da se to postojece skida, kad da se stavlja drugi fiksator itd. Vidim oduzice se to jos mesec-dva, doci de i novogodisnji i ostali praznici a nema toliko vremena da se ceka jer verovatno ce me uskoro zvati i ovi iz Klinickog centra da skinu klinove i ufalsuju celu ruku u gips, sto sam po svaku cenu hteo da izbegnem...



Banjica.

Pricam tako jednom prilikom na Uscu da drugarima o tome sta su rekli na ortopediji na Banjici, cuje Gremlin i kaze da on ima dobrog poznanika bas na Banjici i da je nacelnik odeljenja. Znaju se sa reke obojica imaju brodice. Moze da ga zove i da se ode kod njega da se vidi sta da se uradi i kako je najbolje. Zovne ga odmah, i saznamo da je taj Gavra otisao par dana na pecanje u Bosnu, ali da se javimo cim dodje. I stvarno, cim se doktor vratio Gremllin dogovori da se ode do njega, odemo zajedno i ja ponesem svu dokumentaciju i rendgen snimke koje sam imao.

Sednemo kod njega u kancelariju, ponudi nas picem, razvezu on i Gremlim pricu o camcima, brodovima vezovima u marinama itd. Imao sam i ja dugo brodic na Savi, ali na marini uzvodno od njihovih, pa sam se po malo ukljucivao u pricu, cekajuci da predjemo na stvar.

Iskoristim trenutak dok nam je sipao viski da mu dam snimke i ukratko kazem sta je bilo i da dva preloma nisu zarasla vec  5 meseci.
-Evo doktore, da pogledate – dajem mu snimke i istovremeno pokazujem i ruku sa fiksatorom, da sagleda slucaj u potpunosti. –Kada ce to vec da zaraste?

On stavlja snimke na osvetljeni pano, pogleda snimak pa onda ruku i odmah kaze:
-Nece da ti zaraste NIKAD.

U, jebote… Gremlin i ja se zacutali. Potajno se nadam da se mozda zafrkava sa nama. 
–Pa kako nikad, zasto? - odvazim se ja da pitam.
-Ovako kako stoji fiksirano ne moze nikad da zaraste – i pocne da nam objasnjava anatomiju podlaktice, polozaj i kretanje te dve kosti prilikom pokreta ruke, kakve sile gde deluju i slicno. Uglavnom, sustina je bila da te dve kosti na podlaktici (radius i ulna) rotiraju jedna oko druge i svako fiksiranje preloma koje ne podrazumeva i sprecavanje da te kosti menjaju polozaj jedna u odnosu na drugu – ne pruza uslove za zarastanje.

Mi ga gledamo sa nevericom i dr.Gavra onda kaze:
-Uostalom, ja radim samo kolena mada mi je i ovo jasno, ali, da ne ispadne da pricam price, sad cu da vam zovnem doktora koji radi bas rekonstrukciju dugih kostiju i necu nista da mu kazem unapred. – okrene telefon i kaze:
-Dako, dodji kod mene da pogledas nesto. Ma sad odmah, dodji na 10-ak minuta, necu nista da ti pricam, tu su mi neki ljudi, da pogledas i da kazes sta mislis.

I stvarno, pojavi se taj dr.Daka, dr.Gavra mu samo rukom pokazuje na smimak i na mene, on gleda upitno u Gavru, ne zna sta je ovaj do tada rekao.
-Samo pogledaj i kazi sta mislis – insistira dr.Gavra.
Dr.Daka gleda i kaze da to ne treba tako da se radi, uglavnom ponovi dr.Gavrinu pricu i kaze da jedino Ilizarov sistem fiksiranja moze da stvori uslove za zarastanje takvih preloma.

Onda dr.Gavra pocinje da se raspituje ko je to do sada radio. Mislim se - ko je radio? Pa isto doktor, nisam valjda sam busio kost uvrtao klinove i povezivao ih armatutom spolja.

Posedimo jos malo i odvede me dr.Daka na svoje odelenje da vidim kako izgleda to sto treba da se radi,  da mi pokaze par pacijenata koji imaju slicne prelome i kojima je vec postavio te kruzne Ilizarov fiksatore. Ja gledam, to su dosta velike budze i ovaj moj fiksator koji sam nosio na ruci mi bio dosadio, a taj je jos znatno kabastiji. Pomenem mu ja sta misli o tome da to fiksira unutrasnjim plocicama, bar se ne vidi i ruka je odmah najvecim delom u funkciji, medjutim on  glatko odbije tu varijantu i objasni mi nekoliko razloga zasto to ne bi bilo nikako dobro u mom slucaju. Da potvrdi  svoje misljenje o plocicama odvede me u jednu od soba, zovne coveka da dodje, ovaj dodje, ruka mu sva otekla i crno-teget boje.

-Evo, vidis, njemu su bili stavili plocice pa mu sad, posle 13 meseci skidamo i spasavamo ruku. – tu me u trenutku ubedi da zaboravim na pricu o plocicama.

Zatim me odvede u svoju kancelariju da mi pokaze elemente od kojih se sastavlja fiksator, na podu pored stola stoji kartonska kutija velicine televizora puna tih prstenova, poluprstenova i ostalih dodataka od kojih on sklapa tzv. “aparat”, kako svi tamo zovu Ilizarov fiksator. Ne izgleda ta gvozdjurija bas privlacno, ali dr.Daka me uverava da ce mi on ruku sastaviti kako treba, tj. da ce “stvoriti uslove za srastanje oba preostala preloma”.

Malo je objasnjavao kako nema vremena, sprema se i renoviranje operacionih sala, pa da vidimo kad bi moglo, i onda odjednom uzme svoju svesku i kaze da ce me upisati za narednu sredu, da me primi tu na svoje odelenje a ja u medjuvremenu da pripremim potrebnue analize i papirologiju da ne gubimo vreme na to.

Bilo mi malo cudno, sta ima da se gubi vreme na par analiza krvi, rentgen pluca i EKG (sto je neophodno pre svake operacije i brzo se uradi), medjutim posle sam video da je na toj klinici sve dosta usporeno i da je bilo dobro sto sam te prethodne radnje sam obavio unapred.



   

Dodjem sledece srede, 30. novembra,  i prime me.  Sutradan ujutro dr.Daka kaze da bi mogli odmah da se israfe postojeca  4 klina i skine stari fiksator. To je nagovestio jos u sredu kad je odlazio kuci, pa mi je dezurna sastra rekla da ipak ne veceram to vece. Sestre su bile malo u cudu jer se tamo obicno nekoliko dana onako lezi dok uopste pocnu ikakvi pripremni radovi. Doktor kaze da to mogu da izvade cim bude slobodna prijemna operaciona sala, neko od dezurnih doktora, ne mora da se ceka na njega jer je njegov raspored popunjen.

I stvarno, oko 10 sati odvede me sestra u obliznju operacionu salu koja sluzi za manje intervencije. Vidim da tu, za razliku od Klinickog centra, postoji neka rucna masinica za odsrafljivanje klinova iz kosti. Nesto kao rucna bor-masina, samo sva od prohroma. Krenu da mi daju neku lokalnu anesteziju ispod pazuha, ja kazem da ne treba jer su mi u Klinickom vec vadili dva klina na zivo i nije nesto neizdrzivo, medjutim oni kazu da je kod njih procedura takva i da mora.
Ubrizgaju anasteziju ispod pazuha i doktor pocne da israfljuje klinove. Prethodno je neki tehnicar demontirao nosecu sipku. Prva tri klina je odsrafio i izvukao bez problema, ja se vec opustio, ne boli, sve ide glatko, uhvati on i cetvrti klin (onaj do lakta) u futer na toj svojoj masinici, napne rucicu a mene tako zaboli (i pored anestezije) da sam se pridigao sa kreveta u sedeci polozaj. Doktor odmah obustavi rad sa masinicom i kaze da ce taj klin da odvije rucno jer ima bolji osecaj direktno pod rukom. I stvarno, doziranim energicnim pokretom njegove ruke klin krene, kao kad zapekne sraf pa odjednom popusti. Bolelo jeste i to, ali je krenulo i on ponovo stegne klin u futer i brzo ga israfi.

Klinove i sipku koja ih je povezivala su mi spakovali “za poneti”, da vratim u kliniku gde mi je i stavljeno. Nisu mogli da nadju kesu pa je jedna od sestara skinula sa glave onu zelenu (higijensku) navlaku za kosu, umotala gvozdjuriju u nju i stavila mi pored glave na kolica na kojima sam lezao.








Posle toga sestre pocele da previjaju rupice od klinova i da pripremaju nekakavu bocnu gipsanu navlaku za imobilizaciju ruke, koja moze da se skida i vraca zbog previjanja. Tu se setim da imam i iglu provucenu kroz drugu kost podlaktice i da bi verovatno i nju trebalo izvuci. Prijavim im to, medjutim oni kazu da su uradili ono sto je na nalogu pisalo da treba. Uostalom, kazu, lako ce to doktor izvuci kada bude postavljao novi fiksator. Kasnije po povratku na odelenje pozalim se mom doktoru na to, medjutim i on kaze da nije problem da mi to izvuce kao zicu iz raznjica neposredno pre same operacije postavljanja novog fiksatora. Vratim se tako u sobu da lezim tu 2 nedelje dok rupice od izvadjenih klinova u kosti i na kozi ne “zasuse”, pa da se onda postavi Ilizarov fiksator.

Trazio sam da idem kuci i tamo cekam te dve nedelje, ali ne daju, takva su im pravila. Vidim da ce se to oduziti i organizujem da mi donesu TV. Bio je vec jedan u sobi ali ostali su gladali uglavnom “grand paradu” , Sojica i slicane programe. Nabavim i slusalice sa duzim kablom tako da sam mogao da izbegnem i zvuk sa tog zajednickog televizora.

Sacekam dan-dva da vidim da li ce biti neke upale, taman dodje i vikend i u subotu posle dorucka izvadim patike, donji deo trenerke i jaknu koje nisam predao u garderobu nego smestio u ormaric koji je u sobi bio visak. Obucem se i krenem kuci, a prethodno ostavim broj mobilnog ostalima u sobi da mi jave ako neko bude bas ozbiljno postavio pitanje zasto me nema. U medjuvremenu, neka kazu da sam u restoranu koji je postojao i u suterenu i na ulazu u krug klinike.
Inace, u tom restoranu u samoj bolnici je tada bilo i piva, s obzirom da se tu lece ljudi koji u stvari nisu bolesni, nego samo mehanicki osteceni, pa je uprava to dozvolila.
Sama atmosfera u ovoj klinici je delovala naizgled ozbiljnije nego u prvoj klinici gde sam lezao, ali s obzirom da se u pomenutom restoranu u suterenu moglo poruciti i pivo, taj privid bi trajao do predvece, kada doktori u redovnim smenama odu kuci…

S obzirom da je trebalo da se vratim na spavanje da budem na broju, a sutra je nedelja koju sam takodje planirao da provedem kod kuce, uvece se vratim autom, da imam prevoz i za sutradan ujutro.
Posto sam se vratio kasno, parking za posetioce u krugu bolnice je vec bio prazan i tek tad sam video da pise da je u upotrebi samo do 19 casova. I portir u kucici na ulazu mi to potvrdio da ne moze unutra ali meni se kola nikako nisu ostavljala van kapije, sve neka suma okolo, izgledalo je vrlo nesigurno. Stanem privremeno sa strane, odem na odelenje gde sam lezao i objasnim jednoj mladjoj sestri koja je tu noc bila na dezurstvu, u cemu je problem. Dogovorimo se da parkiram kola ispred samog ulaza na neki mali osvetljen parking koji inace sluzi za dolazak kola hitne pomoci i vozila osoblja sa posebnom nalepnicom. Ona ce da ode do portira i da kaze da je auto njen ali da nije jos stigla da izvadi nalepnicu, da ne bi dizao uzbunu oko toga.

Vratim se do kola i preparkiram ih tu uz sam zid klinike do vrata (gde je sada renovirani deo za hitan prijem), tu je bilo jedno slobodno mesto. Ona me pita gde je auto da zna da kaze portiru. Objasnim joj da je odmah do ulaznih vrata, srebrni, i broj na tablici. Ona krene da to sredi sa portirom ali vrati se za minut i pita me jesam li ja lud, gde da kaze da je to njen auto? Odmah bi medju osobljem poceo da je bije glas da je sponzorusa i da se sigurno zabavlja sa kriminalcima. Pita sto nisam dosao sa necim drugim. Sta cu, kazem da drugo nemam.
Morao sam opet da pomeram kola, vratim se do ulazne kapije, smislim neko objasnjenje, castim portira (racunam, valjace mi i drugi put) i auto ostavim tu kod njegove kucice.
Sutradan ujutro, u nedelju, lepo i konforno ponovo odem kuci i vratim se opet uvece, bez auta. Nije mi ni trebao preko nedelje, jer radnim danima nije moglo bas tako da se izlazi na ceo dan jer su tu i doktori i nacelnik pa je pojacana kontrola.

Par dana posle toga, posle jednog od previjanja ruke, uvece napipam ispod zavoja povece ispupcenje. Odmah sam se uplasio da nije upala jer sam se vec upoznao sa slucajevima kad infekcija zahvati kost i vise ta baktetija skoro da i ne moze da se iskoreni. 
Odem kod sestre da trazim da mi ponovo previje da vidim sta je. Ona u nekom poslu, kaze da nema vremena i da ce sutra doktor da vidi kad dodje. Gde da cekam do sutra, vec me hvatala nervoza i neizvesnost, predlozim da ja sam polako odvijem zavoj i demontiram gipsanu longetu onom zdravom rukom da mogu da pogledam, a posle da je zovnem samo da ponovo namestimo gipsanu navlaku i da ocisti rupice od klinova i zavije. Valjda da joj ne bih dalje dosadjivao, slozi se ona sa tim, ja sednem na krevet i polako sve poskidam. Ugledam to ispupcenje ali srecom nije na mestu izvadjenog klina nego izmedju, na mestu preloma. S obzirom da prelom nije zarastao a fiksator je bio skinut, usled pomeranja ruke i pored longete doslo je do dislokacije kosti na mestu preloma i jedan kraj je otisao na gore i izdigao kozu. Pririsnem palcem i vratim ga koliko-toliko u raniji polozaj, sestra dodje i ponovo mi sve to namesti i zavije. Posle je jos par puta iskakalo, ali sam bar znao sta je i uspevao sam da ga vratim i preko zavoja.

Tu vidim da je bilo dobro sto mi nisu izvukli i iglu koja je bila provucena kroz tanju kost podlaktice a koja je koliko toliko drzala, inace bi se podlaktica po sredini preklopila kao lovacka puska… i ovako se dosta savila, kao kifla…




Rupe od izvadjenih starih klinova su dosta brzo zarastale i uspem da isforsiram kod doktora da ne cekamo bas svih 14 dana nego da me malo ranije planira za operaciju postavljanja novog fiksatora...


motoklasik



Ilizarov.

To jutro me doktor planirao za drugu operaciju po redu, tako da nije moralo da se zuri.
Prethodno vece mi je “uzeo meru” tj. odmerio kojeg precnika treba da budu prstenovi Ilizarov aparata koje ce da montira. Nekako sam se izborio da bude bar jedan broj manji nego sto je on hteo, da ipak mogu da oblacim nesto od garderobe bez posebnih adaptacija – ipak je bio decembar. Rekao je da moze on da mi stavi one decje, da budu skroz uz ruku, ali sta ako krene otok (koji oni u vecini slucajeva uspeju da saniraju), a prstenovi tesni, onda – ode mast u propast, mora odmah sve da se demontira.

Ja sam vec bio naplasen raznim pricama i primerima kako se na mestu preloma stvori lazni zglob, tj. krajevi na prelomu srastu ali se ne sastave. Zato sam pitao doktora da li ce ponovo da otvara ruku da malo osvezi tj. naturpija krajeve kosti kod preloma da time pospesi stvaranje kalusa, da bude kao da je prelom svez. On mi objasni da nece, da mu se na snimcima cini da nema potrebe i da se uvek radi sto manji zahvat za koji ima osnovanog izgleda d ace dati rezultate.

-Sta ako ne krene kalus? – pitam ja. – Kao i do sada 6 meseci sto se nije uhvatio? Bolje da se malo naturpija, kao sto je pre par dana uradjeno pacijentu iz susedne sobe.
-On je drugo, njemu smo vadili plocice posle 13 meseci nezarastanja, a i na snimku se vidi da je kalus zalio krajeve a nije se spojilo – objasnjava doktor. – Uostalom, bolje da ti ponovo ne otvaramo kost i izlazemo je mogucoj infekciji, da probamo ovako.
-Sta ako se ne poveze?
-Pa onda cu da ti otvorim i, kako ti to kazes, zaturpijam krajeve – smeje se doktor.

Meni nije bas smesno i pitam kada ce to da se zna jesu li poceli prelomi da se povezuju ili nisu?

-Za dva meseca, na prvoj kontroli – kaze on. Shvatam polako da je sve na toj klinici usporeno, vreme se meri mesecima a ne danima.


Anestezija i operacija.

Uvece me zovne i anasteziolog za par rutinskih pitanja i izmedju ostalog pita sta da upise, jel hocu lokalnu ili totalnu anasteziju. S obzirom da nisam imao iskustva s tim pitam kakva je praksa, a on kaze – na vama je da odlucite sta hocete. Kazem – dobro, videcu sutra sa doktorom, pre operacije.

Medjutim, doktora pre ulaska u salu nisam uspeo ni da vidim. Odvedu me u pripremnu salu, tu se ceka i na budjenje posle operacije (ko je bio pod totalnom anestezijom), tako da dvoje na kolicima do zida izgledaju kao mrtvi.  Anasteziju pocne da mi radi jedna doktorka, da sad ne pominjem ime ( D….). Od totalne nema ni pomena kod nje, zna ona sta treba. Pocne da mi napipava nerve ispod pazuha (valjda tuda moraju da prodju) sa nekom iglom na koju je nataknuta tanka cev sa anastetikom. Kako pogodi koji nerv taj deo ruke pocinje da drhti i ona pusti tecnost kroz iglu da ga umrtvi. I tako vise puta dak nije procenila da je sve nasla.

Ja zdravom rukom noktima na sitno ustinem podlakticu da proverim jel osecam i na svoje iznenadjenje osetim da nije potpuno bezbolno. Zovnem doktorku D. da joj kazem, medjutim ona kaze da joj nisam ja prvi pacijent, nego da spremim (kad se operacija zavrsi) cokoladu tuti-fruti od 300 grama i da ne brinem.
Nije me bas ubedila i zatrazim da mi se ipak da totalna anastezija.

-Jel znas ti sta je totalna anestezija? Treba da ti guramo cev skoro u pluca, da ti prebacimo disanje na aparat, da se stavlja kateter, satima da dolazis sebi itd. itd. sta sve nije napricala.
-Znam – kazem- mozda je tako za transplataciju srca ali ima i znatno laksih oblika totalne anestezije, vi bar znate.

Ostalo je na tome da ne brinem ja njenu brigu i da ce za 10-ak minuta, dok me uvezu u salu, dejstvo njene anestezije biti potpuno.
Uvezu me posle 10-ak minuta, u operacionoj sali hladno, mozda oko 15-ak stepeni. Levu ruku mi fiksiraju u neko leziste a na grudima podignu nekakav paravan da ne mogu da gledam kako doktori rade vec samo na desnu stranu gde stoji jedna sestra i doktorka anesteziolog i mogu da se vide ektani sa krvnim pritiskom, pulsom i sl. Trazio sam da skinu i taj paravan sa grudi, ali samo su odmahnule glavom, obe.

Dan pre toga doktor mi je pokazao i busilicu za kosti, mala prohromska, lepo uradjena. Burgija je tanka oko 1 mm ali dugacka oko 30 cm. verovatno od nekog specijalnog materijala kad ne puca tako tanka a dugacka. Nisam izdrzao da ne pitam kako uspe da probusi sa takvim alatom kost bas tamo gde hoce a da mu vrh burgije na sklizne, a nemoze prethodno da kirneruje mesto busenja (ko je probao da buci cev, zna na sta mislim). A posebno, kako mu na drugu stranu kosti izidje bas gde treba?

Doktor mi objasni da postoji tanka vodjica (u obliku slamcice) koja se odgovarajucim sistemom dovede u potrebni polozaj tik uz mesto busenja i tu fiksira. To onda sluzi kao vodjica za burgiju i nema odstupanja. Laknulo mi, vidim – zna covek da radi.

Pocne operacija busenja kostiju i postavljanja fiksatora. Cujem doktora i asistenta kako se dogovaraju – malo levo, nize, tu, malo digni da proteramo kroz obe kosti i sve tako… Onda se cuje klasicno zujanje bor-masine, probuse i onda ponovo procedura, ukupno 8 busenja (4 prstena savki sa po dve ukrstene igle).

To samo busenje i nije bolelo, medjutim neke rupe su bile izgleda sasvim knap pa igla nije mogla lako da se proturi. Za te prilike imaju mali malj i nakucavaju iglu da prodje. E, to je strahovito bolelo dok kucaju, uprkos anasteziji, za koju sam i onako znao da nije idealno odradjena. Od muke i bola pocnem da trljam stopala jedno o drugo, tek da negde odvlacim sam sebi paznju. Anasteziolog, doktorka D. me odmah pita sta se vrtim i da se smirim. Nisam izdrzao i rekao sam joj da od one cokolade od 300 grama koju je trazila nece ostati ni “zivotinjsko carstvo” (valjda 15 gr.) ako ovako nastavi da boli. Srecom, cim prestanu sa ukucavanjem igle, bol prestane, do sledece.

Onda zatrazim opet od sestre da mi bar na 10 sekundi skine paravan da vidim dokle su doktori stigli sa fiksatorom. Nekako nisam imao pojam o vremenu pa nisam mogao da procenim ni koliko dugo sve to traje.
– Ne moze, sta imas ti da vidis? - pita sestra.
Doktor mi je vec ranije objasnio kako ce u mom slucaju izgledati taj fiksirajuci aparat i da ce imati 4 prstena, pa imajuci to u vidu kazem:
-Samo da vidim dokle su stigli, ako su na kraju treceg ili na cetvrtom, izdrzacu, neka boli koliko hoce, ali ako su tak na prvom ili drugom prstenu, pojacavajte anesteziju koliko god moze.
Doktorka D. kaze  –Ma nemoguce da te boli – i onako preko volje, kao da mi ucini, kaze sestri:  - ‘Ajde, pusti mu jos 50 miligrama.

Pusti sestra jos tih 50 miligrama necega, ali nije bilo osetnije razlike.

Uskoro se to nekako zavrsi, vrate me u onu pripremnu salu i malo kasnije dodje sestra sa mog odelenja da me odveze do sobe.








Posle sat-dva poceo sam da primecujem da mi se vraca osecaj u ruci, ali saka je bila oduzeta sve do uvece. Jedino je saka bila u pogledu anestezije uradjena kako treba, ali na njoj i onako nije ni bilo nikakvih radova.

Posle par dana dodje Laki u posetu, pita ko ti je radio anesteziju, jel doktorka D.? Kazem da jeste. Zna je Laki, radili su ranije jedno vreme zajedno u Hitnoj pomoci i isprica mi anegdotu kako joj je umro pacijent u rutinskoj intervenciji dok su bili zajedno u ekipi. Dobro je sto mi to nije ispricao pre operacije. Kasnije je ona isla na specijaliziaciju za anasteziologa, i cuo je da tu radi.. Eto, kako je svet mali.

-Jel da joj kazem da si je pozdravio? – pitam Lakija.  –Neka, bolje nemoj – odgovori on.

Oporavim se malo do predvece, dodje mi zena i ne secam se ko jos u posetu pa sidjemo u suteren u restoran da ispricam kako je bilo i da popijem pivo, da donekle dodjem k sebi.
Tu noc me bolela ruka da nisam mogao da spavam i prvi put od kako sam pre nekoliko meseci pao,popijem lek protiv bolova. Prvo neki sto mi je dala sestra ali vidim da ne deluje, onda mi covek sa kreveta preko puta da neki svoj sto on koristi tako da sam zaspao malo kasnije.

Sutradan i narednih dana nije bilo problema, stalno je po neko dolazio u posetu i popodneva sam uglavnom provodio sa njima u restoranu.





Milan.

Tih dana kada mi je postavljen Ilizarov aparat dodje u sobu Milan iz Sapca. Isto pao sa motora, u stvari udario ga auto i izlomio mu nogu ispod kolena. Dve godine su mu to u Sapcu namestali i krpili a rezultat je bio da mu je potkolenica bila sva kriva, valovita kao salonit za krovove, na tim izbocinama ne zalecene rane, flisuju po malo, a stopalo sraslo skoroz ukrivo i sa strane u odnosu na vertikalnu osu noge.

Zalio se on na doktore tamo, pricao je i kako ih je jednom dvojicu-trojicu uhvatila nenajavljena inspekcija ministarstva zdravlja sa “dregerima” pijane na poslu. Ostali su stigli da se razbeze.

Dodje posle par dana doktor koji ce da mu rekonstruise tu nogu, pogledao je vec snimke koje je Milan doneo i sad da vidi uzivo. Digose prekrivac, gleda, vrti glavom, prevrce ocima i svaki cas otkriva po neku novu falinku na nozi i stopalu. Na kraju kaze:

-Pa dobro, moze ovo da se sastavi kako treba, samo dugo ce sve ukupno trajati. Prvo cu da ti odsecem stopalo pa da ga zarotiram u pravac u kojem treba da stoji – prema napred, da te ne zanosi u stranu kad hodas. O istom trosku cu da ti montiram i potkovicu (polovina prstena) na petu pa da ti istovremeno vratim i petu u pravilan polozaj, i ona ti je skroz iskosena. Kad to zaraste onda moram da ti presecem potkolenicu da ispravim te krivine i da ti produzim nogu, videcemo, izmericu tacno, ovako mi se cini oko 3 cm da treba. Kako ces inace da hodas, morao bi da copas ili da nosis debeli djon…

Jos je doktor tu nesto napricao, Milan pobledeo, mi se svi u sobi ucutali. Ja tek da nesto kazem, pitam:
-Kako da produzite, jel nekim umetkom…?
-Lako, produzim pomocu Ilizarov aparata, sam organizam napravi nedostajuci deo.

Onda poce da se smeje:
-Evo, tebi bih mogao, ako treba,da produzim da drzis nogu tu na toj polici gde je televizor… - Ja gledam, polica vise od pola metra udaljena od donje stranice kreveta.
-Ma mogu koliko hoces da produzim, samo, elasticnost misica i tetiva je ogranicavajuci moment, tako da je u praksi maksimum 10-12 cm.

Posle ja ukapiram da on u samom zarastanju, pomocu brezona na Ilizarov aparatu, odmice prelomljene delove kosti  po malo, cim se uhvati prvi kalus on razmakne (pola milimetra do milimetar), kost opet stvara kalus da spoji te krajeve, on opet razmakne pomocu brezona i tako sve dok ne postigne zeljeno produzenje.
Kasnije sam video na jednom odelenju da povecavaju i “kepece” koji su usled nekih poremecaja jos u mladosti zaustavljeni u rastu.

Uglavnom, dok sam ja jos bio tu, Milanu su uradili tu prvu fazu sa stopalim. Sledece godine ce drugu…


Stelovanje brezona.

Celu nedelju dana posle operacije doktor mi je svaki dan po malo dotezao brezone koji povezuju prstenove fiksatora.

Nema pravila kada, samo se pojavi i ako me vidi u hodniku kaze: -‘Ajmo.
Ako me zatekne u sobi onda pokaze glavom da sednem na krevet i vadi alat. Iz gornjeg dzepa na mantilu (gde drugi doktori nose hemijske olovke) vire mu dva kljuca br.10 (okasto-viljuskasti). Ovaj fiksetor je baziran na navojima M6 (za kljic 10) za razliku od prethodnog koji je bio za kljuc 13.

Svrha tog stelovanja je bila da dovede polomljene krajeve kostiju u najbolji polozaj za srastanje koji je moguce postici kao i da tacno dozira razmak kod preloma.






Ja sam mislio da on ima neke spijune za odredjivanje mere koliko ce koji put da pomeri nosece prstenove fiksatora pomocu brezona, ili, bar, znajuci koliki je korak navoja da broji koliko je navio stelujuci sfaf (pola kruga, krug, itd.). U tu svrhu sam i blagovremeno doneo od kuce svoj cesalj za odredjivanje koraka kod navoja, da bude sigurno.

I lepo premerim, navoj je bio standardni M6X1:







Medjutim, doktor to radi odprilike. U mom slucaju sustina je bila da se 2. i 3. prsten primaknu a krajevi kod preloma deblje kosti (radijusa) dovedu u istu ravan. On samo olabavi osiguravajuci (unutrasnji) sraf, odvije ga par krugova palcem i onda zateze spoljni sfaf na brezonu da bi priblizio prstenove a samim tim i krajeve kostiju, i tako sve brezone izmedju ta dva prstena, redom u krug.
Pri tome prica o sasvim desetim stvarima a ovo doteze kao usput. Onda se, kad zavrsi, malo izmakne, zackilji na jedno oko, malo nakrivi glavu, ja podignem ruku da mu fiksator bude u ravni ociju – i tako proceni da li je to ono sto je hteo.

Najvece iznenadjenje je bilo kad je, na prvom dotezanju, dosao do poslednjeg brezona i pita:
-Jesmo li bese od ovog poceli ili smo ga vec dotegli?
To se dogodilo samo prvi dan, kasnije sam strogo pazio od kojeg brezona pocinje da mogu pouzdano da ga obavestim da ne doteze isti dva puta.

Posle par dana dotezanja (koje je trajalo nedelju dana, svaki dan) primetim da ta dva unutrasnja prstena fiksatora stoje po malo ukrivo, na jednoj strani (kod ulne) su vise priblizeni nego na drugoj (kod radijusa). Kada je doktor dosao da doteze obavestim ga da mi se cini da je malo otislo u ausvinkl, on se malo izmakne zatvori jedno oko kao da nisani i kaze:

-Pa da, tako, to sam i hteo. Ulnu (tanju kost) treba vise da primaknem i da je navucem prema prelomu ali sa lakatne strane da ti ne povuce saku u stranu. Radijus (deblju kost podlaktice) treba samo da pozicioniram u istu ravan uz znatno manje priblizavanje jer neravan lom onemogucava potpuno priblizavanje.

Ja klimnem glavom, jbg. vidim da ipak zna sta radi.

-U stvari – kaze- u pravu si donekle, daj da ti ipak postavim i peti brezon na tom mestu, preciznije cu da podesavam sa pet tacaka oslonca nego sa cetiri.

Pitam ga gde cemo, jel u malu salu tu na prizemlju, medjutim on kaze – Tu, samo sedi na krevet - i pocne da mi odvija potpuno jedan brezon izmedju 2. i 3. prstena na fiksatoru.

Odvije ga i premesti nekoliko centimetara u stranu, tako da je sad postojao poveci razmak izmedju dva susedna brezona gde je nameravao da montira i peti. Odmah zavuce ruku u dzep i pocne da trazi, izvuce jedan – kratak je, ne moze da dohvati. Drugi – mnogo dugacak, udarace u spoljne prstenove (1. i 4.). Izvuce treci – taj je bio pod uglom, za moj slucaj treba ravan. Cetvrti – moze, taman je.
Zatim iz drugog dzepa izvuce jedan duzi brezon na kome je bilo navijeno 20-ak matica, skine cetiri, montira novi brezon i pritegne ga sa po dve matice sa svake strane.

Sada je fiksator na unutrasnjim prstenovima imao tri brezona koji su sprecavali da se deblja kost podlaktice (radijus) priblizava i nateze na samom mestu preloma, a sa preostala dva brezona je primicao krajeve tanje kosti (ulne)...

...Prodje oko nedelju dana i doktor odredi da se napravi snimak da se vidi da li je doveo kosti u polozaj u koji je hteo ili treba jos nesto da se dosteluje.
Odvede me sestra na rentgen, sacekamo snimke i krenemo nazad. Trazim joj da pogledam – ona ne da. Pomislio sam da se zeza, pitam jesu li moji snimci? Kaze – naravno da su tvoji, ali to se ne daje pacijentima na uvid. Nisam mogao da verujem.
Jedva je namolim da stavimo jedan na prozor da pogledam, ona ga podigne, i posle par sekundi odmah skloni, nisam mogao ni da povatam orjentire koje je koja kost i ostalo. Krene zurno niz stepenice, ja kao kuce za njom ali ne mogu da je stignem. Sidjemo na nase odelenje ona odmah zamakne u sluzbenu sobu sa onim snimcima, ja utripovao ko zna sta je kad nece da pokaze.

Srecom se na hodniku pojavi moj doktor, kazem mu da sam snimio i pozalim se da mi sestra ne da da pogledam snimke.
- E, dobro, - kaze on – da pogledamo odmah.
Iskoristim priliku i udjem odmah za njim on uzme snimke sa stola, stavi ih na onaj osvetljeni pano, gleda (gledam i ja sa njim) i na kraju kaze da je tako i hteo i da nema tu vise sta da doteze i steluje.
Ja bas i nisam bio zadovoljan sa polozajem deblje kosti (radijusa), jer su krajevi kod preloma bili malo smaknuti jedan u odnosu na drugi.  On mi objasni da zbog oblika preloma drugacije nije moglo, ali da je ipak uspeo da uzubi neke neravnine na prelomu i da ce kalus to popuniti vremenom. Valjda je osetio da me nije bas ubedio i kaze:

-Uostalom, zato i izbegavamo da pacijenti gledaju snimke, svi ocekuju da to odmah bude ravno kao cev, ali ne moze uvek.

Onda, kad je vec pocela prica, izvadi i prve snimke odmah posle operacije da mi pokaze razliku. Ja pocnem da se raspitujem da li ce kost sad imati bocna klizanja duz igala, on objasni kako na iglama postoje stoperi do kosti, na svakoj igli sa suprotne strane kosti i to onemogucava pomeranja. Udjemo tako malo u pricu, spominje on i neke druge slucajeve iz prakse i u jednom trenutku me pita:

-A sta si ti zavrsio?
Au, tu me je navukao na tanak led, ja da zataskam stvar lakonski odgovorim:
-Fakultet.
-Dobro, pretpostavljam, ali koji? – sad vec nemam izlaza, skruseno odgovaram:
-Pa, ekonomski.
-Ja mislio masinstvo ili neki drugi tehnicki.
-Nije, ali od malena se petljam sa motorima i kojekakvom mehanikom da ne kazem bravarijom, pa i znam po nesto.
On poceo da se smeje. kaze:
-Pa lepo, eto ispadosmo mi ovde bravari…






Uglavnom, pitam ga jel to sto nema sta da doradjuje znaci da mogu da idem kuci (blizi se vec i Nova godina). Bio je utorak a tamo se izlazi samo sredom, racunam – taman. Pitam za svaki slucaj:

-Znaci, jel sutra? – On se zamisli i kaze:
-Mislim da smo za sutra vec napravili plan otpusta, verovatno u sledecu sredu.

Sta sad da radim, insistiram da idem kuci sutra, da ne cekam bez veze tu jos 7 dana, on kaze da sto se njega tice moze, ali da vidim sa glavnom sestrom ako uspe da pripremi otpusne papire do sutra.

Vec smo u prici izisli na hodnik i vidim kroz otvorena vrata glavnu sestru da sedi, udjem odmah, objasnim joj da bi trebalo da spremi te papire za otpust, ona vrti glavom – doktor joj nista nije rekao. Srecom se dokkor vrati nazad nekim drugim poslom i iskoristim priliku da joj licno kaze da mu ja vise tu nisam potreban, da je zavrsio stelovanja na aparatu Ilizarov.
Ona se i dalje nista ne izjasnjava konkretno  da li ce uraditi papirologiju da ne sedim tu bez veze jos nedelju dana do sledece srede.Uglavnom celo to popodne proveo sam kod sestara objasnjavajuci da nema potrebe da vise tu budem pojacavajuci povremeno svoj slucaj cokoladama od po 250 i 300 grama.

Nije se znalo do ujutro, i u prvom jutarnjem obilasku pogledam glavnu sestru i pokazem ocima prema izlaznoj kapiji, ona samo klimne glavom, kao - u redu je, sredila mi je.

Spakujem posle dorucka svoje stvari, televizor, jastuk, nad-dusek (njihov je vec propao pa zulja metalna konstrukcija kreveta), zovnem sestrica da dodje i poveze mene i sve to kuci.

motoklasik


Zima i prolece.

Nasao sam jednu trenerku i jednu staru zimsku jaknu koju srecom nisam bacio, na kojima je mogao da se provuce fiksator kroz rukav. Na svoj ostaloj garderobi nije moglo. Za majice i nije bio problem, ali odecu sa dugackim rukavima nisam mogao da koristim. 
Da mi se ne bi smrzavala ta ruka drug koji ima fabriku za proizvodnju carapa mi ispleo par elasticnih toplih navlaka, kao neko crevo.

Inace, normalno sam sve vreme sa tim fiksatorom funkcionisao, nije posebno bolelo osim kada sam nekoliko puta slucajno udario sa tom skelom u dovratak. Onaj drveni od sobnih vrata i nekako, ali kada sam par puta odvalio u metalni dovratak na izlaznim i jednom na garaznim vratima bio je uzas. Zaboli u delu sekunde tako jako da se skoro srusim s nogu. Srecom bol traje samo par minuta, posle malo ziga  sledecu noc i onda prodje…

Prva kontrola bila je zakazama dva meseca od postavljanja fiksatora. Tu je trebalo vec da se pokaze da li postoje pocetni znaci srastanja ili ne.
Uradim snimak da ponesem na kontrolu, gledam, slabo se vidi da je sta sraslo, mozda nesto minimalno, medjutim doktor je bio kategorican da se vide znaci stvaranja kalusa. Ja pitam gde vidi, on kaze da se vidi a da sam doneo veci snimak video bih i ja. Sledecu kontrolu zakaze za mesec i po.

Na toj drugoj kontroli se vec videlo da postoji neko srastanje, doktor potvrdi i zakaze sledecu kontrolu za mesec dana, ali da ne slikam u Domu zdravlja nego ce on da da nalog da se snimi tu u klinici jer je navikao na taj rentgen, a sveki rentgen ima drugacije kontraste i ako donosi odluku da li treba da se skida fiksator ili ne, onda je bolje da to bude na osnovu snimka sa aparata na koji je navikao.

Dok sam cekao na kontrolu ispred oridinacije, upoznam coveka iz Bosne kome lom na nadlaktici nije zarastao vec punih 20 godina (od rata, 1992.g.) i pored razlicitih intervencija. On kaze da ce traziti da mu amputiraju tu ruku, ionako mu ni za sta ne sluzi, jedino eto, sto se vodi da su obe na broju, samo ima problem, upale i infekcije. To me bilo dosta oneraspolozilo kad sam cuo.

Dodjem kroz mesec dana, uradimo snimak tu na institutu Banjica na njihovom rentgenu, doktor zadovoljan, cini mu se da je sraslo i zakaze mi prijem u bolnicu kroz dve nedelje radi demontaze fiksatora.

U te dve nedelje dok sam cekao na zakazano skidanje fiksatora sve nesto pocelo da mi se cini da iz ruke dopiru cudni zvuci, neko krckanje i pucketanje tokom pojedinih pokreta. Naravno, u glavi mi odmah da se odvojilo na prelomu. U stvari, verovatno su se i igle koje idu kroz kost malo otpustile i dobile zazore. Uzmem dva kljuca 10 da isproveravam i dotegnem gde god je moglo. Situacija se donekle popravila ali i dalje je bilo nekog pucketanja. Objasne mi da su to verovatno tetive i misici koji se krecu pored igala i to po nekad zapne pa preskoci i stvara zvuk kao pucketanje...





Evo i jedne slike sa drugarima, na trkama na aerodromu Batajnica krajem aprila. Ko me ne pozna licno lako ce me prepoznati na slici po vidljivim spoljasnjim obelezjima  ;)
Na Batajnici sam uvek zapazen... ;D ;D
Ranijih godina na podijumu prvenstva old-tajmera, a ove godine po skeli na ruci.
Primetio sam, mnogi su me zagledali. Neki nisu mogli da skinu pogled sa mene... ;D ;D Cak su se i ribe okretale za mnom.



Skidanje Ilizarov aparata.

Najzad dodje odredjeni termin, 23. jun, spakujem stvari u gepak (televizor, policu, dusek jer su njihovi dosta propali, jastuk na koji sam navikao, i ostale sitnice) i odem. Prime me, odrede krevet i ja tokom popodneva polako sve sa parkinga iz par puta prenesem u sobu.
Soba je bila sa terasom, sa pogledom na park na visokom prizemlju, odmah iznad restorana (sa pivom):








Ispostavilo se da je moj doktor na visednevnom putu u Nemackoj i da dolazi tek u ponedeljak (a ja dosao u sredu). Dogovorim se nekako sa doktorom sa odelenja koji je sutradan imao dan kada operise da mi on to skine. Posto nije potpuno bio u toku osim izvestaja sa kontrola, trazio je da se snimi jos jednom da bude siguran da je za skidanje. Sminak potvrdi da je sraslo i on pristine da me stavi odmah sutradan na svoj raspored.

Morao sam da cekam do predvece da on zavrsi sa svojim redovnim operacijama za taj dan, javise sestri i ona me povede gore u operacionu salu. Doktor umoran, sto pre bi da zavrsi, sav oznojen, ne ispusta alat iz ruku, sestre mu samo povremeno brisu znoj. Uzme odmah povece secice da isece sve zice i da preko sake skime kompletan fiksator a posle samo da klestima izvlaci zice.

Cim su me dogurali na kolicima i sestra ubrizgala anesteziju, pocne on tim secicama da sece zice. Krenuo je od onih blize saci. Kako je pritisnuo i prodrmao malo levo-desno klestima pocne vrlo jako da boli i ja se uspravim skoro u sledeci polozaj.

-Izvini molim te, evo sacekacu minut da pocne da deluje anestezija - kaze doktor pomirljivo.

Ja se koncentrisao da gledam kako ce da radi, pocne on ponovo da sece, krene narednu zicu i sledece sto sam video bilo je kako se doktor odmice a sestra zavija podlakticu. Pogledam na sat na zidu, trajalo 10-ak minuta. Kao da sam malo dremnuo uz televizor - anestezija tacno delovala kratko ali efikasno. Pogodili dozu.

I tako, na Spasovdan (24. maja), posle 50 nedelja od pada (nepunih godinu dana) ruka mi je ponovo bila slobodna.







Trebalo je sacekati u bolnici jos par dana da se vrati moj doktor sa puta da pogleda i da mi da uputstva za dalje, zakaze kontrolu itd. Pitam da ga sacekam ja kod kuce pa da dodjem u ponedaljak kad i on treba da se pojavi – kazu da ne moze, moram da budem tu jer je radjena intervencija na ruci.
Ali, sad je bilo lakse, vec je bilo otoplilo, proradila i basta restorana koja mi je bila tacno ispod terase, sednem ujutro posle dorucka, procitam novine, posle do sobe na previjanje pa na parking po auto i, oko podne – kuci ili na Usce. Uvece se vratim na spavanje u bolnicu da budem na broju...



Cene.

U sobi je prva dva dana bio i jedan Crnogorac, momak od oko 30-ak godina. Pao niz stepenice i slomio podkolenicu. Po tamosnjim klinikama vukao je tu povredu 6 godina, nije sraslo, napravio se i lazni zglob, tako da je pripremio pare i dosao na Banjicu.
U novembru mu postavili Ilizarov, zaraslo, i u maju dosao da skine.
Samo radi ilustracije, postavljanje fiksatora, lezanje, lekovi i potrosni materijal kostali su 6.500 evra, a skidanje sa par dana lezanja dodatnih 1.500 evra. Pokazivao mi racune, sve nabrojano do u detalja po stavkama. Plus avionske karte za te dolaske i dolaske na kontrole nekoliko puta – sve zajedno oko 10.000 evra.
Njihovo socijalno nije htelo da plati jer to isto moze da uradi i u Podgorici. I radili su mu vise od 5 godina, ali bezuspesno.

Zasto sam ovo gore napisao?
Kad sam to cuo bilo mi je lakse. Racunam, sa onom prvom operacijom u urgentnom centru i ovim posle na Banjici, ja sam uveliko povadio sve sto sam do sada uplatio u vidu doprinosa za zdravstveno osiguranje. Jos sam i u plusu. ;D



Konacni izlazak kuci.

Moj doktor se pojavio u ponedeljak ujutru, u kratkoj viziti samo je pogledao i rekao da mogu da spreme papire za otpust. Odem malo kasnije da pitam glavnu sestru da pocnem polako da se pakujem i nosim stvari do auta – ona me zacudjeno gleda.

-Pa rekao je doktor da mogu kuci – podsecam je.
-Znam, ides u sredu…

Potpuno sam bio zaboravio da se na toj klinici izlazi samo sredom… Nisam hteo da pravim problem za jos ta dva dana i procedura je bila sledeca - procitam novine, zovnem sestru da mi previje ruku malo ranije nego sto je uobicajeno i oko podne odem do bolnickog parkinga pa na Ucse na pivo a kasnije kuci na rucak. Uvece se vratim u bolnicu, gledam malo TV i prespavam. Sutradan ponovo isto...

...Dodje i ta sreda 30. maj, vec tri dana ne nosim vise ni zavoj, ranice od izvadjenih igala skoro zarasle.
Doktor me zovne u svoju kancelariju da mi jos jednom ponovi uputstva, koje pokrete u prvo vreme izbegavati, da zakaze kontrolu za mesec dana na kojoj ce odrediti fizikalnu terapiju i slicno. Da bi bio sto slikovitiji kaze:

-A kada budes mogao da prstima te ruke dohvatis odozdo desnu lopaticu na ledjima, onda je oporavak potpun.

Gledam ga, slusam pazljivo i klimam glavom a u sebi mislim – ma nema on pojma.

Jer, oporavak ce biti potpun kada ta podlaktica bude mogla da izdrzi ostro kocenje na kraju nekog dugackog pravca pred ulazak u ostru krivinu ....

Na ortopediji na Banjici sam primetio da su tu u najvecem broju ljudi koji su dosli na neku popravku ili nastavak lecenja posle pogresnih ili neuspesnih ortopedskih tretmana u nekim drugim ustanovama, najcesce van Beograda.

I svako od njih je imao poseban zaplet dok nije uspeo da dobije overen uput. Ne primer, neko iz Loznice nema sanse da dobije uput zato sto i u Sapcu ima medisinski centar gde postoji ortopedija i cak doktor koji postavlja Ilizarov aparate. To sto on nije specijalizovan za odredjene vrste preloma i sto mu retko sta uspe da sastavi - nema nikakve veze.

Kad sam izisao ostao je u mojoj sobi da lezi covek iz Cacka i ceka da mu bas moj doktor postavi Ilizarov isto na podlakticu. U Cacku su mu pre skoro godinu postavili plocice tako strucno da je jedna pukla tokom zime na mestu gde je bio i lom kosti. Da poprave stetu, odmah mu sve to zamalterisu u gips koji je stajao od decembra do maja i naravno nije doslo do srastanja.
Nekako se dokopao Banjice da mu ponovo otvore ruku, odsrafe krajeve polomljene polocice, da ceka de se to malo smiri pa da mu postave Ilizarov. Uglavnom, rekli su da ce uspeti to da mu poprave.


Ponovo na motoru.

Pocetkom juna me zovne Zoki da pita za neke inbus kljuceve jer je vec poceo da menja ulje u Buldogu. Da ne prekida posao trknem od kuce stotinak metara da mu donesem a usput ponesem i neke stvari da ostavim u svoju garazu koja je na 30 metara od njegove....

Kad sam vec bio tu, iskoristim priliku da upalim DragStara, godinu dana nije bio paljen, i nisam mogao da izdrzim da ga malo ne provozam, oprezno, bar par krugova tu izmedju garaza.

Posle 360 dana ponovo sam seo na motor. Vidim, ide mi, ipak nisam zaboravio da vozim  ;):








Tu se malo okurazim, upalim i staru Hondu CB 750 Four (K7) i provozam i nju.
Ima nesto tvrdje kvacilo od DragStara, saka mi jos nema dovoljnu snagu, ali snalazio sam se nekako. ;)

Cekao sam jos kontrolu i smimak preloma.
Mora da se porvrdi da li je kalus tvrdo uhvatio ili ne.
Ziv nisam cim nesto neuobicajeno krcne u toj podlaktici, a javljaju se razni zvukovi...

Konacno odem na kliniku, ponovo su snimili i doktor kaze da to sto je sraslo dobro drzi. Mogu da krenem sa fizikalnom terapijom, mada sam ja dosta toga vec proradio (lakat i saku), ostalo je jos samo da se razradi rotacija podlaktice. Od fizikalnih vezbi moze sve sem termickih i nasilnih pasivnih tretmana.

Da potvrdim da sam razumeo dijagnozu, odmah odvezem Drag Stara na tehnicki i registrujem ga. Bez problema sam se i vozio par desetina kilometara.

S obzirom da su u medjuvremenu svim ranije registrovanim motorima istekle registracije, izabrao sam Yamahu Drag Star 650, ona mi je nekako najpitomija, za pocetak...
Sledece godine sam registrovao Harleya, RoadKinga - on ima tvrdo kvacilo, dobro je za vezbu...

Na jesen 2012. odem  ponovo na kontrolu kod doktora na Banjici koji mi je prethodne zime sastavio ruku.

Konstatovao je da je to zaraslo i da sada mesto preloma ocvrsava.
Na moje pitanje da li ce to sto je deblja kost (radius) srasla ocigledno u "ausvinklu", tj. ukrivo, imati posledice na pokrete ruke, odgovorio je da nece, tj. mozda minimalno, a ja i dalje da razradjujem pokret uvrtanja u laktu za sta mi sada fali jos oko 20% do punog fizioloskog polozaja.

Inace, ruka bolje izgleda uzivo (ako se izuzmu oziljci) nego na rentgenskom snimku:






Sad, posle nekoliko godina dvoumim se da li da odem da ponovo to slikam da vidim kako izgledaju kosti, jel se sve izravnalo...
Ili bolje da ne cackam vise po tome...


Lazic

Proèitah u dahu, jebote!!!

Sr¾ oporavka je u jednom pasusu...

Citat-A kada budes mogao da prstima te ruke dohvatis odozdo desnu lopaticu na ledjima, onda je oporavak potpun.

Gledam ga, slusam pazljivo i klimam glavom a u sebi mislim – ma nema on pojma.

Jer, oporavak ce biti potpun kada ta podlaktica bude mogla da izdrzi ostro kocenje na kraju nekog dugackog pravca pred ulazak u ostru krivinu ....


[klanjam_se] :-* [srce] [cheers] [flashing] [flashing] [flashing] [flashing] [rofl]

Grof

Svaka èast, najebao si ko ¾uti.... moja leva podlaktica je ista takva u ausvinklu ali radi... nemam sve pokrete ali jbg snalazim se.
Do kraja nisam skontao ¹ta ti je bilo sa suprugom? Jel ona sada ok?

Dukags

A ¹ta bi sa ¾enom, zaboravi ti nju u prièi veæ u drugom poglavlju, jer napisa da su u prvom momentu mislili da je ok ali nije, nestade u borbi...?
Inaèe zbog tvoje prièe na proleæe poèinjem sa bar -10 km/h.

Lazic


ikomline

opet sam se podsetio na ovu horor prièu,
inace one slike ¹lepera sa komadima motoklasikovog mesa sam licno napravio....
malo je falilo  [pop] [pop]

perlx

Citat: Laziæ poslato 10 Januar, 2017, 11:12
Proèitah u dahu, jebote!!!
Sr¾ oporavka je u jednom pasusu...
Citat-A kada budes mogao da prstima te ruke dohvatis odozdo desnu lopaticu na ledjima, onda je oporavak potpun.
Gledam ga, slusam pazljivo i klimam glavom a u sebi mislim – ma nema on pojma.
Jer, oporavak ce biti potpun kada ta podlaktica bude mogla da izdrzi ostro kocenje na kraju nekog dugackog pravca pred ulazak u ostru krivinu ....
[klanjam_se] :-* [srce] [cheers] [flashing] [flashing] [flashing] [flashing] [rofl]
Lazis sumirao! [thumb_up]
Tekst za pamcenje [klanjam_se]

Zaista, sta bi sa dragom? Vidi se iz nastavka teksta da je pretekla a na prvi mah je zvucalo bas lose.

Slaninar

Citat: Laziæ poslato 10 Januar, 2017, 11:12
Proèitah u dahu, jebote!!!

Sr¾ oporavka je u jednom pasusu...

Citat-A kada budes mogao da prstima te ruke dohvatis odozdo desnu lopaticu na ledjima, onda je oporavak potpun.

Gledam ga, slusam pazljivo i klimam glavom a u sebi mislim – ma nema on pojma.

Jer, oporavak ce biti potpun kada ta podlaktica bude mogla da izdrzi ostro kocenje na kraju nekog dugackog pravca pred ulazak u ostru krivinu ....


[klanjam_se] :-* [srce] [cheers] [flashing] [flashing] [flashing] [flashing] [rofl]

Zar ne bi ruke (pa i podlaktice) trebalo da su opu¹tene prilikom koèenja?   [neampojma]

Inaèe proèitao u dahu postove.    [thumb_up]
montoya: hornet mesa vodu i ulje
Hurricane: Sipaj ulje i u hladnjak, dobijes uljaru i problem resen

VR 46

Прочитах такође одједном све,свака част на жељи за опоравком и поновном вожњом!
А како је дошло до самог чешања о камион тј пада?
Twist of wrist!

papaja

I ja procitao odjednom, stvarno je...

Takodje me zanima kako je doslo do pada i sta bi sa zenom?

motoklasik

#15
Cudi me da je vise vas procitalo ceo tekst, toliko dugacak. Ja zato i podelio na vise poglavlja, pa da moze da se izabere po neko za citanje...

Sto se tice supruge...  Kada smo dosli to vece iz Krusevca u Urgentni centar u Beogradu, uradili su nam odmah pregled skenerom da bi se postavila tacna dijagnoza i ostalih eventualnih povreda.

Za Miru, za koju je u Krusevcu bilo receno da se malo ugruvala, ispostavilo se sledece:

- prelomi i naprsnuca tri rebra, sto je uz mirovanje i neprijatne bolove prilikom pokretanja ipak nekako sraslo.

- prelom srednje kosti u falangi stopala. Stavljen gips, 4 nedelje skakutanja na stakama i posle fizikalna terapija da se stopalo ponovo proradi, tako da je i to proslo bez vecih posledica.

- najopasnija stvar koja je tada utvrdjena bio je prodor krvi u tecnost koja obavija mozak, valjda se zove likvor. Taj prvi dan-dva (u intenzivnoj nezi na neuro-hirurgiji) imala je nesvestice i mucnine i na samo pomeranje ociju u stranu a o pomeranju glave da se i ne govori. Ipak, srecom, to krvarenje je sto pod uticajem lekova sto samo od sebe pocelo da se povlaci i vremenom se situacija stabilizovala.

Sve u svemu, te povrede koje su tek kasnije uocene u Beogradu su se ipak sanirale. Dobra strana u njenom slucaju je to sto se apsolutno nicega ne seca (mislim na pad i neposredno posle njega) tako da kasnije nije imala problem da se ponovo vozi sa mnom  :D

Citat: papaja poslato 10 Januar, 2017, 13:14
I ja procitao odjednom, stvarno je...

Takodje me zanima kako je doslo do pada i sta bi sa zenom?

Do pada je doslo tako sto je ispred mene isao kombi, bila je moja blaga desna krivina. Ja izisao skroz na desno uz bankinu da pogledam kakva je situacija ispred, pa da se pretice kombi. Vidim nema nista...tu je bio zajeb... kamion je bio blizu, u levom vidnom polju ali tacno zaklonjen kombijem, nije u tom trenutku virio ni napred ni nazad. Krenem u preticanje jer sam bio u iluziji da daleko ispred nema nista i da moze, tako da se u delicu sekunde nadjem tacno ispred slepera na nekoliko metara!!!  [panic]  
Instiktivno oborim motor nazad u desno i uspem da izbegnem njegov ceoni deo, cak i prvu trecinu tovarnog sanduka. Da je bio pravac, to bi bilo to, izbegao bih ga. Ali, bila je krivina, moja desna a njegova leva, da li je i on malo nagazio u moju traku sa sandukom ili ne, uglavnom, dodirnem ga levom rucicom sto mi onda savije upravljac u levo, na njega...

Posle se na sudu vestacilo da li je kontakt bio sa jedne ili druge strane pune linije. Da bih izbegao cesta putovanja u Krusevac na rocista, dangubu i troskove, gorivo i ruckove, visestruko cimanje svedoka tamo i nazad, nagodim se sa tuziocem jer posle fotografija koje sam prilozio (iz serije koje je mudro i dalekovido napravio "ikomline"  :D) sa tragovima na asfaltu, ni tuzilac vise nije bio siguran u samu optuznicu iako je izvestaj njihovog vestaka kao i policijski zapisnik bio na moju stetu, pa je predlozio nagodbu. Tu sam bio u povoljnom polozaju jer je on predlozio nagodbu a ne ja - sto bih svakako ucinio da ma nije preduhitrio  :D.
Dosta smo se tu natezali, (uz moje telefonske konsultacije sa drugarom advokatom) ja nisam prihvatao ni novcanu uplatu ni prisilni rad u nekom javnom preduzecu, pa smo se dogovorili da bude uslovna kazna. Za oduzimanje dozvole smo se nasli na minimalna tri meseca, ali je prihvacen moj uslov da sudija odmah tu u presudi napise da stupa na snagu odmah po pravosnaznosti presude (novembar 2012.) a ne da mi se oduzima u sezoni da ne mogu da se vozim.


Citat: Slaninar poslato 10 Januar, 2017, 13:01

Zar ne bi ruke (pa i podlaktice) trebalo da su opu¹tene prilikom koèenja?   [neampojma]

Inaèe proèitao u dahu postove.    [thumb_up]

Ja imam vise motora i zavisi od polozaja tela kako na kom. Na nekima jednostavno klizis napred pri ostrom kocenju i ruke, tj. podlaktice ti ostanu osnovno uporiste. Na grbavim rezervoarima je moguce osloniti se grudima (ili stomakom  ;D) na grbu u tu prebaciti oslonac... da ne govorim o trkama u moto-klasik prvenstvu koje sam tada vozio (pun gas koliko moze, pa onda sto kasnije kocenje koliko moze i tako non-stop), podlaktice su trpele najvise...




Lazic

Slaninar je lala, samo pravo vozi... :D

I jesi lood, kako da sve ne proèitamo, kao napeti triler, bog te... :o ;D  [cheers]

edit:
dobro je pro¹lo, al' da se na slikama videlo da je on bio u tvojoj traci, bio bi kriv...

mkt


motoklasik

#18

@ Lazic... Evo par slika iz pomenute serije fotografija, mada je bilo jos detalja koji su se mogli dvojako tumaciti:





Nije se moglo nedvosmisleno zakljuciti.
Bilo je sporno da li je ovaj zmijoliki trag zadnje gume po punoj liniji nastao u trenutku udara, ili kasnije kad sam se vec odbio od slepera i motor se nekontrolisano kretao dok nisam pao. Ja sam se kretao u pravcu kako stoji Citroen na slici.
Oni su tvrdili da se moj trag vidi i preko pune linije, a ja sam tvrdio i pozivao se i na svedoke da je to nastalo kada sam ja vec izgubio kontrolu nad motorom i nekontrolisano se kretao. Klasicni rasomon.
U prilog mi je islo i sto su panduri na skici nacrtali ravnu deonicu a na slikama se vidi da je krivina, a vestak se u izvestaju oslanjao na pandurski zapisnik, pa je to tuzioceve argumente dovelo u sumnju - izneo sam da je i laiku poznato da na dugackom vozilu zadnji tockovi u krivini ne prate trag prednjih, nego imaju tendenciju da smanje radijus kretanja... znaci da udju u moju traku...

Nije bilo pametno isterivati mak na konac kad je vec bila mogucnost povoljne nagodbe, jer imas u zakonu da motor mora da se krece uz desnu ivicu kolovoza koliko uslovi to dozvoljavaju i onda se namece pitanje sta sam trazio oko pune linije. Mogli su i na osnovu toga da me tovare, da dobijem sudski ukor zbog nebezbedne voznje ili tako nesto slicno, i da se odmah dovede u pitanje na koga pada teret troskova postupka koji bi do te faze bili ogromni (novo vestacenje, dolazak svedoka, odlaganje rocista, zalbe drugom stepenu, a sam put tamo i nazad mi je oko 10.000 din. gorivo, putarine, klopa usput, izgubljene dnevnice svedoka itd...itd...)

Ovako je bilo najbezbolnije...

ikomline

Inaèe vozaè ¹lepera se usro....fin èovek ba¹ se potresao

panduri stigli za 2 minuta, inaèe pro¹li smo pored njih u Pojatama, ba¹ ka¾u gledali 10tak motora..

bili su korektni....